Da se sačuva od zaborava: Priča o Brki prugaru

0

U vremenu našeg bosonogog i bezbrižnog detinjstva, markantan lik je bio Brka prugar, naša svakodnevna opsesija u letnjim mesecima, jer kad se on pojavi na pruzi, uklanjali smo se na bezbednu udaljenost, što dalje od pruge, bar 100 metra.

Brka prugar, ili Mirko Đedović je rođen 1912 godine u Retkoceru kod Medveđe, a pružni radnik je bio još pre drugog svetskog rata i 1955 je sa porodicom prešao u Prokuplje gde je radio i živeo do duboke starosti. Umro je 2003. godine u 91 godini života.

Mi, obesna Gubetinska mlađarija sa njim smo vodila borbu u letnjim mesecima, pogotovu od jula meseca, kada su pokošene livade sa otavom i one ,,raspuštene,, što znači da se svuda mogla čuvati stoka, krave i ovce do polaska u školu a i kasnije do hladnih dana.

Sedeli smo na šinama, prislanjali uši, da čujemo kada ce voz, kao da je to moguće, stavljali kamenje, metalne novčice, bakarnu i aluminijumsku žicu i gledali kako to točkovi gaze. Posebna nam je hrabrost bila da se podvučemo pod mostić kod Suve česme i gledamo kako iznad naših glava prolazi voz.

Posebno smo bili oprezni da nas ne zaskoči Brka prugar, i eto njega kao sitne tačke od pravca vojne baze na Umcu, pa onda sve bliže i bliže, za nas decu gorostas iako je bio omanji čovek.

Uredno obučen u plavo železničko odelo sa šapkom na glavi, kao neki general, finim, negovanim brkovima i ufitiljenim na krajevima, uvrčkanim, kao na onim slikama oficira – kicoša. Nosio je kožnu torbu i jednu oveću polugu, ključ za zatezanje šrafova na šinama i da kontrolše stanje pruge.

Umeli su seljaci da odvijaju oveće šrafove od kojih su pravili vagonete za seno i kukuruzovinu, a posebno su uzimali i metalne ploče gde su se spajale šine a koristili da na ,,hladno,, klepaju motike u kopanju kukuruza. Dugo vremena ljudi sa železnice nisu znali zašta su skidali te ploče.

Naš Brka prugar je imao relaciju od Podine, oko 5 km od Prokuplja do Male Plane dugu 15 km i to je svakog dana prolazio u jednom pravcu a vraćao se vozom, putničkim ili teretnim, kako naiđe. On nije ni imao priliku da sa nama dečurlijom ima problema jer smo zaplašeni od svojih a u to vreme mogao je da te izudara svako, jer nije bilo dečijih prava kao sada i slično a ako se požalis kući i tu te malo “daruju”, vodeći se logikom da te niko neće džabe tući.

Kada sam se oženio, video sam često Brku prugara jer je bio u komšiluku moje žene i pričao sam mu kakav smo zort imali, a on miran, tih i odmeren čovek slatko se nasmejao, i nije mogao da veruje, ali mu je bilo sumnjivo kako nismo bili blizu pruge kad je prolazio.

Prođe vreme, prođoše godine, polja urasla u korov, nigde krave ni čobanina, nema ni vozova kao tada, neko drugo vreme, tužno…

Imao sam želju da ovo napišem iz poštovanja prema radnicima železnice, jer je voz i železnička stanica u Maloj Plani bila polazna za naš odlazak u život, koji i dalje živimo, drugačije i sa setom se sećamo tih vremena kada su saobraćali vozovi topličkom prugom…

(Autor: Zvonko Prelić)

Tekst je napisan u okviru projekta “Čuvari kulture”, koji se sufinansira iz budžeta Republike Srbije – Ministarstva kulture i informisanja. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.

VAŠ KOMENTAR

Napišite Vaš komentar
Unesite svoje ime