Liriodendron

0

Postoji u nama neka melodija koju ne čujemo uvek sasvim jasno, iako su nam poznati njeni otkucaji. Udaraju nas često po leđima i ramenima, nikada po rukama ili kolenima. Zašto je to tako ja i dalje ne znam. Čak i ako mi se ukaže prilika da saznam, ja ne bih volela.

Kažu da tu melodiju ne treba nikada da doznamo, jer će odmah prestati, a onda kada nestane, nestajemo i mi. Za mene ta melodija ima samo prizvuka u onom drvetu za koje nisam ni znala da postoji.

Liriodendron– ni tanjeg drveta, ni silnije melodije. U njemu ne postoji nikakva grubost, ni plahovitost, niti kakva uplašenost. Samo smirenost i ta melodija, koja tera na plač. A ja se iskreno ne bih ni setila pisati o toj krošnji, o toj melodiji i o tom snu, da nije bilo Lenke i onog njenog Liriodendrona. Ja nikada nisam stvarno, uistinu razumela onu Lazinu Santa Mariju, dok je sada, kao voljena, nisam pročitala. I iskreno govoreći, nije me samo pekla. Peče neka ljuta reč, neki jači zrak sunca ili žuljevi života. Ovo boli. Od uboda prve reči, do zadnje vijuge slova. Boli dok kotrljate reči niz jezik, niz misli i niz kapke. Boli, jer je stvarno.

Niko nije izmislio priču, niko se nije trudio da izmisli likove i radnju. Stvarno su se desili stihovi. I stvarno se desila ljubav. Tragičnija od Romea i Julije. Naša priča, ispričana u milion verzija i nikada skovana onako kako zaista traba da bude. Da je moglo drugačije, Lenka se sigurno ne bi razbolela od tifusa, zar ne? Oko liriodendrona sada vise reči koje se nisu smele pomisliti onako kako mi danas možemo pomisliti. Nisu se smele ni kazati, jer bi se verovatno, odmah preokrenule i sručile, onakve kakve nisu, na one zaljubljene. Jer smo mi danas jako nezahvalni, kada kažemo da patimo. Gledala sam kako mi se slova pesme tope i kako se razmazuju u meni. Kako sam naišla na svaku pukotinu i polomljenu notu u toj melodiji koju je taj Liriodendron ostavio tu. Bila je slična mojoj melodiji koju čujem, ali ne toliko bliska, jer je moja uvek imala srećan kraj.

Zaboravili smo da zalijemo ovo drveće koja ima do nas. Bole nas nebitne stvari i neke ružne sitnice. Ne damo da nas ljubav umije i da nas izleči. Od nje pravimo bolesti i izmišljamo njene uzroke. A samo treba da se okanemo, da otresemo sa sebe bes.

Voljeni smo. Zajedno smo. Ima li nešto lepše? Teško je kad se u snovima ljudi vole, kad se ne viđaju stalno i kad ih deli čitava jedna smrt i ceo jedan život. I sve je teže iščekivanje od onog našeg susreta. Do sutra ćemo već biti zagrljeni i voljeni. Oni čak ni sutra. Za njega velikog Lazu Kostića, vreme ne postoji, samo odbrojavanje. Za nju, Lenku, sadašnjost u rajskom vrtu je večna. I oboje su verujem, dočekali drugo sutra. Nezahvalni smo pred sobom, stiskamo u rukama ljubav koju možemo da delimo i koliko god to često radili, ona uvek ima nepresušan izvor u nama.

Treba samo da čuvamo, nežne i tanane grane našeg liriodendrona. Jer je najbolnija pesma uvek ona koju čujemo i koja je svasvim slična našoj, samo joj je ipak, vekovima daleko. I uvek će biti. Jer tamo gde su šume liriodendrona i mi smo. Sve naše melodije su uspavane tu, sva naša ljubav je u njima. Jer da ne dajem ljubav, ne bih ni razumela sve boli ovoga sveta.

Liriodendron je za mene drvo sa najtužnijom melodijom. Ono koje nema ni gram gordosti, sem neke usamljenosti i spokojstva. Osećam da se tužno smeši na sve one koji mu dolaze, a ne razumeju, da su se ispod njega listova kazivali oni šapati i pesme, koji su miliji i nežniji od njegovih cvetova.

Autorka: Viktorija Marković

VAŠ KOMENTAR

Napišite Vaš komentar
Unesite svoje ime