Hiljade bura je zapljusnulo glatko kamenje,
Neki su neimari dušu uzidali u tvoje zidine i čekali te,
Tvoje su oči svetlele u mraku s puno buke,
Nisam tad pogledala u njihove odsjaje,
Privlačnost jednostavnosti i najgrublje osvoji,
Divlje konje i plašljive srne u ženi,
Otkud si našao sve to u meni,
Ja neću znati, možda još dugo,
Put je moj dalek, čini se,..
Ali silinu talasa o tvoje zidine
I čednost mladice napola listale,
Ko može ostati neosvojivi okean?
Plavetnila što osvetle dubinski svet
I mnoštvo algi što kao korenje sidre mi snove,
Neću se braniti od njihovih lozica,
Dalje od dna ne mogu me odvesti,
A ti me prigrliš s licem deteta
I ćutanje moje najbolje razumeš,
Kad oči naslonim na ivicu tvog džempera
Isti su nam dani, nesreće i nerazumevanja,
Na ovom ostrvu života imamo samo nas,
I kad izgubimo kompas,
Nek satrune u peščaniku,
Sudbinski nam je, odista taj zemljanik,
Dok miruje noćni okean, miruje i sudbina.
Samo ti si znao primamiti talase,
Osvetliti pučine i rasterati kopljanike
Što pohodili su srce na neoprez,
Samo ti si znao biti sigurna luka,
Konačište umora i Svetionik nade,
S vidikovca, kraj lampe, znam,
Još me neprestano gledaš.
Autorka: Nevena Milosavljević, drugonagrađena na Đurđevdanskom književnom konkursu 2019. godine