Svetionik

0
svetionik

Hiljade bura je zapljusnulo glatko kamenje,

Neki su neimari dušu uzidali u tvoje zidine i čekali te,

Tvoje su oči svetlele u mraku s puno buke,

Nisam tad pogledala u njihove odsjaje,

Privlačnost jednostavnosti i najgrublje osvoji,

Divlje konje i plašljive srne u ženi,

Otkud si našao sve to u meni,

Ja neću znati, možda još dugo,

Put je moj dalek, čini se,..

 

Ali silinu talasa o tvoje zidine

I čednost mladice napola listale,

Ko može ostati neosvojivi okean?

Plavetnila što osvetle dubinski svet

I mnoštvo algi što kao korenje sidre mi snove,

Neću se braniti od njihovih lozica,

Dalje od dna ne mogu me odvesti,

 

A ti me prigrliš s licem deteta

I ćutanje moje najbolje razumeš,

Kad oči naslonim na ivicu tvog džempera

Isti su nam dani, nesreće i nerazumevanja,

Na ovom ostrvu života imamo samo nas,

I kad izgubimo kompas,

Nek satrune u peščaniku,

Sudbinski nam je, odista taj zemljanik,

 

Dok miruje noćni okean, miruje i sudbina.

Samo ti si znao primamiti talase,

Osvetliti pučine i rasterati kopljanike

Što pohodili su srce na neoprez,

Samo ti si znao biti sigurna luka,

Konačište umora i Svetionik nade,

S vidikovca, kraj lampe, znam,

Još me neprestano gledaš.

 

Autorka: Nevena Milosavljević, drugonagrađena na Đurđevdanskom književnom konkursu 2019. godine

VAŠ KOMENTAR

Napišite Vaš komentar
Unesite svoje ime