Ti kažeš, a mene je sramota!

4
sramota

Sramota me je što sam pročitala jedan komentar na Fejsbuku. „Poginuo je, ali on je za to primao platu.“

Imala sam tešku nedelju. Slušala sam jednog oca kako priča o sinu koji je poginuo na Kosovu. I jednog brata kako priča o svom bratu. I jednog prijatelja kako priča o stradalom prijatelju. Pa sam onda o tome pisala. Pa je onda jedan čovek seo i napisao taj komentar. Sad me je sramota.

Mi smo rasli devedesetih

Ja sam ona generacija što je odrasla uz promo spot pre Drugog dnevnika „Volimo te, otadžbino naša“. Sećate se? Prvo crtani, pa „Laku noć, deco“, pa avioni, uniforme i prirodne lepote Srbije, tada Jugoslavije.

Propaganda je čudo. Istorija nije romantična, ali su nam oni izromantizovali svoje ratove.

Tu je sva nezgodacija nas što smo se rodili osamdesetih. Nismo živeli u „Titinoj Jugoslaviji“ pa da se sećamo blagostanja kao jugonostalgičari. Opet, nismo bili dovoljno odrasli da shvatimo posledice tog istog blagostanja devedesetih. Samo smo, eto, odrastali uskraćeni za mnoge stvari. E sad, nije bilo Interneta, a bogami ni svesti o tome da baš i nije normalno da svaki literarni konkurs u školi bude sa rodoljubivom temom, te smo preživeli to detinjstvo bez mnogo buke.

Na televiziji su se dešavale strašne stvari. Za nas decu to je bilo kao da gledamo neki horor film, ali – film. Nismo znali da se to zaista događa. U Bosni, na Kosovu, gde god.

Treskavica Tamara?

Sećam se, bila sam drugi osnovne kada je u moje odeljenje došla devojčica. Izbeglica iz Bosne. Ni imena joj se ne sećam, ali se sećam prezimena. Treskavica. To prezime je bilo baš treskavica. Tresnulo je nas osmogodišnjake svojom neobičnošću, svojom različitošću, ako baš hoćete! Njoj nije bilo lepo sa nama, toj devojčici. Jer smo se mi, deca k’o deca, najsuroviji stvorovi na svetu, smejali baš svaki put kad progovori – smešan nam je bio njen naglasak. Sad me je sramota.

Bila je skromno obučena i mi smo znali da je ona izbeglica, a ona je znala da mi to znamo. Valjda su zbog toga i te dve njene nedelje u našoj učionici bile pravo mučenje. I za nju i za nas. Kad je otišla, zaboravili smo je, ali sam se ja posle stalno sećala njenih prstića kojima vuče bluzu dok govori kako se zove. A imena nikako da se setim! Tamara, Ivana, Jelena?

Bombardovanje – dezerterstvo našeg detinjstva

Kad su ’99. godine bombardovali, kolega moje mame je rekao: „Đaci su naši najveći dezerteri u ovom ratu“. Školska godina se naglo prekinula sa prvim bombama 24. marta, a završena je svedočanstvima i đačkim knjižicama punim odličnih ocena. Kada je počela nova školska godina dobili smo nove drugove i drugarice, ovoga puta izbeglice sa Kosova. Sada već stariji, sa bombardovanjem iza sebe, znali smo u svom nedugačkom detinjem životu da je njima stvarno teško i da su preživeli nešto strašno. Nismo ih zadirkivali zbog govora. Nismo ih zadirkivali što zamuckuju kad odgovaraju. Oni su već bili ljudi tada. Mi smo preživeli samo bombardovanje i rodoljubive spotove.

Spomenik Topličanima palim u ratovima 1912-1918.godine, Trg topličkih junaka, foto: Srbijanka Stanković

Istorija ili stvarnost?

U kasnijim razredima lekcije iz istorije počele su da nas opominju. Formirali smo svoj nacionalni identitet činjenicama, a ne pesmama i pričama svojih roditelja ili baka i deka. U meni lično, još tada se rodio ponos što sam to što jesam. Kako su godine prolazile, a literatura o našoj istoriji širila, manje sam rasla, a više se stidela toga šta smo kao nacija postali i kojim stazama smo krenuli. I ne, to nema veze sa politikom! To je naša kolektivna (ne)svest o našim precima, o ljudima koji su poginuli da bismo mi živeli. U balkanskim ratovima, u Prvom svetskom, u Drugom svetskom ratu, u ratovima devedesetih.

gvozdeni puk
Spomen park Gvozdenom puku u Prokuplju, Foto: prokuplje.org.rs

Nije to samo fraza „položili su svoje živote za otadžbinu“, „dali su svoj život za bolju budućnost“. To je stvarno.

Nečiji sin, suprug i otac ne postoji više da bi postojao TI. Da bi ti bio ŽIV, SLOBODAN. TI!

A šta radiš ti?

Pišeš na Fejsbuku kako je tridesetjednogodišnji čovek umro – jer je za to primao platu.

Ti kažeš kako su s obeležavanjem stogodišnjice Velikog rata – smorili i kako te baš zabole za albansku golgotu i Gvozdeni puk.

Ti kažeš, a mene je sramota.

Evo, ne znam šta više da kažem.

Osim: STIDI SE! Tebe treba da bude sramota.

4 KOMENTARA

  1. Bravo za priču, čemernu ali zaista istinitu, ostavila je dubok utisak na mene, pogotovu u tome u šta smo se pretvotili mi potomci ovakvih Srba. Moguba kažem da smo veći deo obične gnjide.

  2. Često sam se sretao sa sličnim komentari ma i uvek sam se pitao kolika je ta plata(u njihovoj glavi) za koju je u opisu radnog mesta da se položi život. Za tekst sve čestitke.

VAŠ KOMENTAR

Napišite Vaš komentar
Unesite svoje ime