Marina Ilić: Senke koje (ne) zaboravljamo

0

Razgovarali smo sa Marinom Ilić, diplomiranim ekologom i pesnikinjom. Neodvojiva od papira, Marina svojim stihovima čuva naš i sve svoje svetove. Otkrijte kako se raste među pesnicima, kakvog ukusa je uspeh i koje su to senke koje se (ne) zaboravljaju.

Kada je Marina Ilić shvatila da su “reči njene igračke”?

Onda kada sam otkrila da mogu da se igram sa njima. Deca skupljaju sličice, ređaju kocke, slažu puzle… Moje puzle su bile reči! Volela sam da delim reči na slogove. Da pravim kovanice. Jednostavno da razmišljam o njima. Bilo je to divno vreme! Vreme u kome samostalno otkrivanje da se kišobran zove baš tako, jer nas brani od kiše, zapravo predstavlja osvojenu bitku. Rat još uvek traje!  Razlaganje reči na slogove je preraslo u spajanje reči u rečenice. U stihove!

Član si Književne omladine Prokuplja od svoje 13. godine. Kako izgleda sazrevati među piscima koji sazrevaju? Misliš li da bi tvoja poezija bila drugačija danas da nije ponikla u takvom okruženju?

Deliti zajedničku „muku“ tokom godina u kojima svi prolaze kroz različite faze, čini nešto prihvatljivim. Ako još imate priliku da javno pokažete šta znate, a nakon toga dobijete savet, smernicu, onda je put olakšan. Sigurna sam da je to oslobađanje i dopuštanje da moji stihovi postanu javni, bilo glavni preduslov za njihovo objavljivanje u zbirci.

Tvoja prva zbirka poezije “Zaboravljena senka” objavljena pre tvog dvadesetog rođendana. Šta si to zaboravila u ranoj mladosti? Koje senke su se zaboravu otele?

Odrastanje je čudan kolaž. Godine traženja nas samih. Put je dug i sve je podložno zaboravu. Svakodnevica krade uspomene. Kad prođe vreme, možda se nećeš setiti čitavog događaja, ali ćeš se gotovo sigurno setiti osećaja koji je tada bio probuđen u tebi. To je ta senka koju (ni)si uspeo da zaboraviš! Bila ona zaboravljena ili ne, deo je tvoje sopstvene senke, gradi deo tebe!

Jedna tvoja pesma nosi naziv “Imam samo reči”. Imaju li pesnici išta drugo osim reči?

Imaju! Događaj, razmišljanje, dodir, miris, zagrljaj, svađa, cvet ili svet. Sve ono što im je prethodilo. Sve ono što će se u stihove uliti!

Dobitnica si prve nagrade XIV Đurđevdanskog konkursa. U kom obliku dolazi priznanje na vrata i kojeg je ukusa uspeh?

Priznanje, koje potvrdi da sav trud nije bio uzaludan, taman je takvog oblika da vam se uklopi u prostor namenjen za sreću i ponos. A ukus? Onaj najlepši i u dovoljnoj količini da vas dugo održi sitim.

Od objavljivanja tvoje prve zbirke pozije prošlo je nekoliko godina. Da li je bilo lakše ili teže stvarati posle objavljene knjige? Kada možemo očekivati drugu zbirku poezije?

Lakše je! Prođeš neki proces i naučiš dosta o tome. Naučiš dosta iz tog iskustva. Ali se cilj pomeri par stepenika više. Povećaju se očekivanja. Prepreke koje život nametne su ozbiljnije. Tako da menjam svoj odgovor! Teže je!

Druga zbirka će doći onda kad se zaborave još neke senke!

 

Tekst je napisan u okviru projekta „Čuvari kulture”, koji se sufinansira iz budžeta Republike Srbije – Ministarstva kulture i informisanja. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.

VAŠ KOMENTAR

Napišite Vaš komentar
Unesite svoje ime