Тijana Petrović: San mi je da igram lejdi Magbet

0
Tijana kao lejdi Magbet na studijama, privatna arhiva.

Ne mogu da odlučim za koga je veći izazov igrati, za odrasle ili za decu. Često i sama kažem da je teže igrati za decu, jer ona ne praštaju polovičnu posećenost na sceni. Gube interesovanje, čim glumac izgubi energiju. U večernjim predstavama opet možeš da igraš likove sa većim tragedijama gde je izazov izvući i preživeti sve to.

Ovako o svom životnom pozivu govori prokupačka glumica Tijana Petrović. Retko koji Prokupčanin ne pamti Tijanu na recitatorskim smotrama i školskim priredbama, kada je još kao devojčica osvajala publiku dikcijom, izražajnim kazivanjem stihova i svojim lepim licem. Nekako je još tada bilo jasno da će se ostvariti kao umetnica, i to baš na sceni.

Nakon završenih studija glume i aranžmana u pozorištu u Pirotu, Tijana se vratila u Prokuplje, gde danas živi i stvara glumačku magiju u Domu kulture. Svoj posao pre svega doživljava, jer kako kaže u glumi je ono što je najlepše ujedno ono što je najteže.

– Kada sam prvi put stala na pozornicu osetila sam da uživam. Ne možeš tada da objasniš zašto. Jednostavno uživaš. Kao kad plivaš, kad jedeš sladoled, kad pijuckaš kafu i ćućoriš sa drugaricama. Osećaš se dobro. Onda taj osećaj počinje da prevazilazi prosto uživanje i postaje sastavni deo tebe. Važan. Neizbežan. Nadograđuješ ga, popravljaš, misliš o njemu, strepiš, nekad želiš da pobegneš, ali se uvek vratiš. Jer gluma daje mogućnost za putovanje kroz prostor, kroz vreme i što je najuzbudljivije kroz tuđe živote, tuđe sreće, patnje, ljubavi… I uz to povedeš i svoje gledaoce na isto to putovanje. I ako im se dopadne ta avantura, uradio si dobro svoj posao. Možeš da budeš bilo ko, bilo kada. I možeš da se vratiš sebi. Zar to nije neverovatno? – pita nas ova umetnica.

Tijana kao Ana Nemanjić, scena iz filma “Kuršumlija nebom i zemljom”, Foto: Tijana Petrović, privatna arhiva

Na početku svoje karijere, Tijana ima mnogo umetničkih ciljeva i želja. Volela bi da odigra mnogo toga, a posebno izdvaja Šekspirovu lejdi Magbet. Naročito zbog toga što je ovu ulogu tumačila na fakultetu, pa smatra da bi sada kada ima više života iza sebe, bilo zanimljivo ponoviti to iskustvo.

– Zapravo, volela bih da igram lejdi Magbet u Šekspirovom „Magbetu” sa Draganom Mićanovićem. Volela bih da mogu da igram u onoj „Kosi” iz 1969. Ateljea 212. Zbog priče, atmosfere, glumaca koji su tada igrali, bog ideje, zbog toga šta je ta „Kosa” značila Srbiji tada. U umetničkom i ideološkom smislu. – kaže Tijana.

Samokritična, posvećena i predana, ova umetnica stalno nadograđuje sebe i preispituje svoje stvaralačke granice. Postoji mnogo glumaca kojima se divi, i kako kaže,  trudi se da, gledajući ih, usvoji neka njihova glumačka rešenja.

– Svaka uloga je priča za sebe. Osnovni princip Stanislavskog je poistovećivanje sa likom. A, naše dramske akademije rade uglavnom po tim principima. Najpre se uči postavljanje sebe u date okolnosti, pa potom stvaranje lika. Čim „uđem” u lik, zaboravljam osobine prethodnog i preuzimam njegova osećanja i osobine. Ono što nekad „pobegne” i desi se da se ponovi je neka glumačka radnja, način na koji glumac reši ili iznese neku scensku igru. Nisam ovladala veštinom da izađem potpuno iz lika čim izađem sa scene. Potrebno mi je nekad i po par sati da se vratim potpuno sebi. Vučem do tada tu tugu, sreću, strah lika. Na taj način utiču uloge na moj privatni život. Nekad dok pripremam ulogu, mogu da budem napeta ili nervozna, ali to je tako u svakom poslu. – priča Tijana.

U predstavi “Ana je čekala” na Festivalu pozorišne režije u Leskovcu, foto: Leskovački kulturni centar

Ukoliko može da bira, uvek bi izabrala pozorište ispred filma, jer u pozorištu nema popravke i montaže.

– Publika je tu, na par metara od tebe. To je neverovatan stimulans. A može da bude i opasan blokator. U svakom slučaju je uzbudljivo – podelila je sa nama.

Uzbuđenje zna da bude pojačano kada je osim toga što glumi i rediteljka predstave. Pored dečijih, postavila je i tri predstave na večernju scenu pozorišta: „Iza kulisa“, „Ana je čekala“ i ove sezone „Da li je to bila ševa?“.

 – U ulozi reditelja okušala sam se najpre u predstavi Iza kulisa”, pa dalje kroz rad sa prolaznicima škole glume i izgleda da ne odustajem. Glumački i rediteljski posao su zapravo partnerski i vode ka zajedničkom cilju. Da naprave jedno umetničko delo. U pozorišnoj umetnosti retko si u mogućnosti da budeš apsolutni samotnjak. Za proizvod“ koji očekuješ moraš da imaš dobar tim. To čini glumca i reditelja blisko povezanim. Ispostavilo se da uživam i u rediteljskom poslu, verovatno zbog ovih činjenica. Kao glumica se izmestim iz realnosti, postajem neko drugi i to glumi daje prednost. – kaže ova mlada umetnica.

Foto: Dom kulture Prokuplje

Da je dobra i u ulozi reditelja potvrdila je i treća nagrada na Festivalu amaterske pozorišne režije u Leskovcu u novembru 2017. godine, ali i nagrada za umetničku inovaciju u Makedoniji.

 – Nikada ne polazim na festival sa bilo kakvim očekivanjama. Prvo zbog toga što je vrednost nekog umetničkog dela u očima posmatrača, drugo što me je rad u profesionalnom pozorištu naučio da odluke žirija ponekad nisu pravedne jer budu pokrenute i nekim drugim motivima. Recimo neka tema ili tekst u datom trenutku budu atraktivniji. Obradovalo me je najpre priznanje glumici Ljiljani Ilić za najbolju sporednu ulogu na festivalu, jer se ona vratila na pozorišnu scenu posle 20 godina. To je znak da kao reditelj nisam pogrešila u podeli i da sam napravila dobar i uspešan tim.

Mlada, puna ideja, okrenuta kreativnom pogledu na pozornicu i svet, Tijana na sebi svojstven, umetnički način gradi kulturu ovog grada. Kad zavesa padne, Prokupčani mogu samo da se pitaju „da li je to bila ševa“ i šta to još Tijana krije za publiku „iza kulisa“.

Tekst je napisan u okviru projekta “Čuvari kulture”, koji se sufinansira iz budžeta Republike Srbije – Ministarstva kulture i informisanja. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.

VAŠ KOMENTAR

Napišite Vaš komentar
Unesite svoje ime