110 godina od mobilizacije slavnog GVOZDENOG PUKA

1

piše: Nikola Dragović

Prošlo je više od veka od kako je tog 17. septembra, po starom, ili 30., po novom kalendaru 1912. godine, odluku o opštoj mobilizaciji srpske vojske potpisali kralj Petar I Karađorđević i tadašnji ministar vojni, đeneral Radomir Putnik.

Nakon potpisivanja odluke o mobilizaciji, zvuci crkvenih zvona, seoskih klepetala i vojničkih truba počeli su da odjekuju dolinom reke Toplice, najavljujući tako opštu moblizaciju srpske vojske i početak oslobođenja „Stare Srbije“ od Turaka, „da se oslobode braća, koja su tamo preko granice godinama čamila u ropstvu“, kako se govorilo u narodu.

Hroničari tog vremena zapsiali su, da je narod vest o mobilizaciji primio sa velikim oduševljenjem. Istoričar i svedok tadašnjih događaja Stanoje Stanojević zapisao je: „Cela je Srbija u grozničavom uzbuđenju dočekala vest o mobilizaciji i isto veče kada je ona objavljena, ceo narod je pohrlio ka svojim zbornim mestima“. Svi su sa radošću čekali mobilizaciju i konačno oslobođenje svoje domovine posle više vekovnog tamnovanja.

Moral u srpskoj vojsci je bio na veoma visokom moralu i mobilizacija je tekla po predviđenom planu, ali i ako je je mobilizacija išla po planu, jedan od oko stotinu pukova, koliko je tada brojala srpska vojska,  najbrže je mobilisao svoj sastav.

Mobllizacija 1912 u Prokuplju foto: printscreen youtube

Bio je to Drugi pešadijski puk, prvog poziva, Moravske divizije „Knjaz Mihailo“, čije je zborno mesto bilo u sedištu Topličkog okruga u Prokuplju.

Prema raspoloživim istorijskim podacima, kaže se da je Drugi pešadijski puk „Knjaz Mihailo“, prvog dana mobilisao 100% oficirskog kadra, 99,5 % podoficirskog kadra i 95% vojnika. Ubrzo je Puk mobilisao celokupan sastav od 60 oficira i 4.665 podoficira i vojnika. Mogi tvrde da bi se mobilizacija Puk završila već prvog dana da regruti nisu morali da pešaće po nekoliko desetina kilometara do regrutnog mesta.

Već 7. oktobra Puk kreće na svoj prvi zadatak, uz zvuke pukovske pesme „Drino vodo hladna“, puk je krenuo da oslobodi svoju porobljenu braću. U prvim bitkama vojnici Drugog pešadijskog puka „Knjaz Mihailo“ pokazuju veliku hrabrost, smelost, odlučnost, požrtvovanje…, koje će ih krasiti kroz čitavo ratovanje, od septembra 1912. godine do decembra 1918. godine.

U čuvenoj bici za Prilep, Moravska i Drinska divizija nisu uspele da probiju turske borbene položaje, u pomoć im stiže Drugi pešadijski puk Moravske divizije. Borci ovog Puka po snegu i ledu preko velikih visova planine Babune, razbija tursku odbranu i bočno uspeva da zađu u pozadinu turskih redova i tako prinude neprijatelja na povlačenje, oslobodivši tako Prilep, bila je to prva velika pobeda ovog neustrašivog Puka.

Još jedan veoma značajni podvig Drugog pešadijskog puka „Knjaz Mihailo“, u Prvom Balkanskom ratu, bio je u odlučujućoj bici kod Bitolja. Gde su junaci iz Toplice pod veoma teškim okolnostima, pod neprijateljskom artiljeriskom vatrom i kišom puščanih i mitraljeskih kuršuma, prešli nabujalu reku Šemnicu sa pesmom na usnama „Oj Moravo vodo ladna“ i razbili tursku Vardarsku armiju. Ta bitka je odlučila ishod Prvog balkanskog rata iz kojeg je Srbija sa svojim saveznicima iz Balkanske lige izišla kao pobednik.

Hrabri borci iz Drugog pešadijskog puka „Knjaz Mihailo“, nisu uspeli ni da  predahnu posle Prvog balkanskog rata, na pomolu je bio novi rat. Rat između donedavnih saveznika i to Bugarske na jednoj strani i Srbije, Crne Gore, Grčke, Rumunije i Turske na drugoj strani.

Ubrzo su se junaci iz Toplice ponovo našli u prvim borbenim redovima .

U predsudnoj bici Drugog balkanskog rata na  Bregalnici, koja se vodila od 30. juna do 9. jula 1913. Drugi pešadijski puk „Knjaz Mihailo“, pod veoma teškim uslovima u punoj ratnoj opremi, zimskim šinjelima na visokoj letnjoj temperaturi, juriša i zauzima veoma važnu stratešku kvotu 650, odbija napade elitne bugarske „7. Rilske divizije“, prelaze u kontra napad, razbija bugarski 15. puk i primorava neprijatelja na povlačenje,  nanoseći mu nesagledive gubitke. Gubici su bili takvi da su odlučili ishod Drugog balkanskog rata.

Bugaraski vojnici bili su zaprepašćeni snagom, voljom, hrabrošću, odlučnošću … ovih srpskih vojnika pa su ovaj srpki puk nazvali „vtori železni puk“ (drugi gvozdeni puk). Nakon Bregalnice kada bi Bugarski vojnici čuli da je na drugoj stani „vtori železni puk“, bacali bi oružije, bežali  ili se predavali. Bugari su za ovaj puk govorili:  „Begajte! Begajte! Ide vtori železni! Ide ludi puk!“

U bici na Bregalnici Bugari su pretrpeli velike gubitke, ali velike gubitke je imao i Drugi pešadijski puk „Knjaz Mihailo“, ostao je bez polovine svojih vojnika, kao i bez svog dotadašnjeg ratnog komadanta i osnivača, potpukovnika Vladimira Ristić, a poginuli su i svi komandiri četa. Ristić, koji je bio komadant prokupačke pukovske oblasti, znao je svoje vojnike u dušu. On je često obilazio mesta koja su spadala u  prokupačku pukovsku oblast, razgovarao sa meštanima i uglednim domaćinima. Zbog svoje neposrednosti i sposobnosti uživao je poštovanje i poverenje kod svojih vojnika.

Od Bregalničke bitke Drugi pešadijski puk „Knjaz Mihalo“ dobija naziv „GVOZDENI“. Naziv koji je krvlju,  zaradio „cvet Toplice“, dajući nesebično svoje živote za slobodu i svoju otadžbinu, braneći ugled i čast svoje države i svoga naroda.

Nakon završetka Drugog balkanskog rata, preživeli pripadnici Drugog pešadijskog puka „Knjaz Mihajlo“, sada već „GVOZDENOG PUKA“, vraćaju se svojim kućama, ali ne zadugo.

Na Vidovdan u Sarajevu 1918. godine, srpski student Gavrilo Princip, član organizacije “Mlada Bosna“ ispaljuje smrtonosne hice na Austrougarskog prestolonaslednika, princa Ferdinada i njegovu ženu Sofiju. Atentat u Sarajevu je moćna Austrougarska carevina iskoristila da optuži Srbiju da stoji iza njegove organizacije i tako otpočne novi, dugo planirani rat.

Icrpljena u Balkanskim ratovima, ekonomski oslabljena, Srbija se ponovo našla u ratnom vihoru, a Drugi pešadijski puk „Knjaz Mihailo“ – „GVOZDENI PUK“, ponovo na bojnome polju.

Zbog svog junaštva i hrabrosti, sada već svima dobro poznati „GVOZDENI PUK“, dobija najteže zadatke, pa tako u bici na Ceru on dobija veoma važan zadatak da štiti ključni položaj prema selu Tekerišu. Sa velikim žrtvama „GVOZDENI PUK“ je uspeo da pređe u kontra napad i sa ostalim srpskim pukovima izbori pobedu na Ceru.  Pobeda na Ceru uzima se kao prva pobeda srpske i savezničke vojske u Velikom ratu.

Nakon Cera „Gvozdeni puk“ nastavlja dalje sa svojim ratnim zadacima, pa tako na Drini, dočekuje austrougarski puk „Bana Jelačića“, kojeg je vojnom veštinom, mudrošću i hrabrošću svojih vojnika potukao do kolena, komadant „Gvozdenog puka“ Milivoje Stojanović-Brka.

Kakav je komadant i čovek bio Milivoje Stojanović-Brka, govori jedana zanimljiva priča iz Kolubarske bitke, kada je on vidno bolestan ustao iz bolničkog šatora i krenuo na bojno polje kako bi se pridružio svome puku rekavši: „Ja ne mogu da ležim ovde, dok tamo moja deca ginu“. Nažalost u jurišu na Kremenicu sa svojim pukom, hrabri komadant Milivoje Stojanović-Brka gine, kao heroj, otac, rodoljub i komadant na prvoj liniji fronta.

Hrabrost i požrtvovanje komadanta Gvozdenog puka inspirisao je Stanislava Biničkog, inače iz kruševačkog sela Jasika,  da napiše svoju čuvenu kompoziciju „Marš na Drinu“, i posveti je upravo Brki. Svi komadanti Gvozdenog puka, bili su veoma hrabri borci i uvek su delili sudbinu svojih vojnika.

Kada srpska vojska nije mogla da izdrži velike nalete  austrougarske vojske i njenih saveznika. Srpska vrhovna komanda donela je odluku o povlačenju.Gvozdeni puk ponovo dobija jedan od najtežih zadataka. Njegov zadatak je bio da štiti povlačenje srpske vojske kroz Makedoniju, i tako pod kišom kuršuma i u veoma teškim uslovima on poslednji napušta srpsku teritoriju i sa ostalom srpskom vojskom preživljava Albansku golgotu.

Nakon oporavka na Krfu, pripadnici Gvozdenog puka upućuju se na Solunski front. Odakle 15. septembra 1918. godine, u nezadrživom jurišu sa ostalim srpskim pukovima kreću u oslobođenje majke Srbije, nezadrživim jurišima Moravksa divizija i Gvozdeni puk jurišali su napred, oslobađajući tako gradove pred sobom, kao što su: Niš (oslobođen 12. oktobra 1918. godine), Aleksinc, Ražnj, Paraćin, Svilajnac, do Grocke, gde je prebačen preko Dunava i preko Pančeva krenuo na Bečkerek, današnji Zrenjanin. Posle Bečkereka, puk je 7. novembra 1918. oslobodio Kikindu.

Sredinom decembra 1918. godine, Puk se premešta u Beograd, gde dobija novo zaduženje da štiti dvor i državne institucije. Puk je sve do 5. maja 1920. zadržan u Beogradu kao gardijska jedinica.

Posebno uvažavanje prema Gvozdenom puku imao je kralj Petar I Karađorđević, koji je tražio da se njegov kovčeg prekrije zastavom baš ovog puka. Zastava ovog Puka, koja je cela izrešetana u raznim ljutim bojevima, najodlikovanija je pukovska zastava srpske vojske.

Ovaj puk ne samo da je imao najodlikovaniju zastavu, već je bio puk sa najviše vojnih odlikovanja nakon Prvog svetskog rata, vojnicima Gvozdenoga puka, pripala  je zasluženo jedna četvrtina celokupnog odlikovanja srpske vojske. Sam puk su krasila brojna odlikovanja kao što su:

Karađorđeva zvezda sa mačevima II reda, Karađorđeva zvezda sa mačevima III reda, Karađorđeva zvezda sa mačevima IV reda, Orden Belog orla III reda, Zlatna medalja za hrabrost i Francuski ratni krst sa palmom.

Čak 244 oficira, podoficira i vojnika je odlikovano sa najvišim vojnim odlikovanjem, Karađorđevom zvezdom sa mačevima, a čak njih 36 su dvostruki nosioci ovog priznanja.

Njihova hrabrost i dela ušli su u naraodnu legendu i ako su dali za državu ono što su imali a to je život, ovi junaci su danas skoro zaboravljeni.

Do pre samo 6 godina ovaj slavni srpski puk nije imao nikakvo spomen obeležije.  Njega ni danas ne bi bilo da se meštani kuršumlijskog sela Igrište, na obroncima planine Kopaonik, nisu samoorganizovali i pokrenuli inicijativu za podizanje spomenika ovom „Besmrtnom puku“.

I danas 110 godina od kako je Drugi pešadiski puk prvog poziva „Knjaz Mihailo“, krenuo u svoje vojne podvige, on nema svoje obeležije u glavnom gradu države za koju su njegovi borci položili svoje mlade živote. Treba posetiti da su puk činili uglavnom mladići starosti od 21 do 31 godine, a više od polovine tih mladića nije ugledalo svoj kućni prag nakon rata.

Zalud sve zasluge i požrtvovanje naših predaka u ratu, ako ih se stidimo ili zaboravimo u miru. Nema svetle budućnosti bez osvrta i poštovanja prošlosti, ma kakava ona bila. Budućnost Srbije i Toplice je iskana slavom, hrabrošću, požrtvovanjem, slobodarskim duhom… svim onim vrednostima kojima se svet ponosi a mi izgleda stidimo. Mnogi će reći da se od prošlosti ne živi ali kako se odnosimo prema prošlosti takvu ćemo budućnost stvoriti.

Moramo poznavati svoju prošlost kako bi smo stvorili bolju budućnost, jer se ne kaže bez razloga da je istorija učiteljica života (Historia magistra vitae est), a od nas zavisi kakvi smo učenici.

 

1 KOMENTAR

  1. Au brate, ovo boli. Tuzno je sto mladje generacije nemaju niti znanja niti postovanja prema nasim precima koji su ginuli za nasu slobodu. Junaci zauvek.

VAŠ KOMENTAR

Napišite Vaš komentar
Unesite svoje ime