Antikviteti duše

0

Volela bih da mogu da pišem o antikvitetima koje često viđamo u radnjama ili galerijama ili nekim kućnim izložbama ili rasprodajama.

Jednostavno ne mogu da se vežem za te stvari koje izgledaju uštogljeno kao „Izbiračica“ ili još gore, moja stara baba tetka (sad već ne znam ni kako se zove), iz Beograda. Kažu ta je volela one neudobne fotelje u francuskom i tapete u viktorijanskom stilu. Časovnike bez kukavice i tepihe iz Persije. Kažu da je grdila sve one koje nisu kod kuće imali bar jednu vrednu staru lampu iz, ko bi pamtio kog perioda, i da je već postalo dosadno slušati nju kako umesto o deci i mužu, koje naravno nije imala, govori o antikvitetima. Zbog nje, a i zbog nedostatka opisa na wikipediji ja ne mogu razgovarati sa bilo kim o antikvitetima, kao stvarima.

Ali zato mogu pričati o antikvitetima duše. To tek nisu stvari. Nisu ni pojmovi. Antikviteti duše su uvek naslagani na policama, u nekim ćoškovima i neretko se sklanjaju sa njih. Osim u slučaju kada se setite da postoje. U tim, sada već prašnjavim teglama postoje sve one reči na koje smo zaboravili.

Možda zbog tog zaborava nikako da prevali preko usta „Hvala!“ prodavačici na kasi, „Molim?“ kada nas majka zove, „Izvini!“ kada slučajno zgazimo nekog u gradskom prevozu ili na šetalištu, „Nazdravlje!“ kada neko sa kim pričamo kine. U tim teglama se sakrilo „Dobar dan!“ za profesore, „Dobro veče!“ za komšije, i uvek sveže i odmorno „Dobro jutro!“ za ljubav.

Umesto na poklon drugima, mi smo te tegle uprašnjavili ćutanjem. Pored tegli sa rečima, zaboravili smo i same reči. A one, čini se, toliko visoko stoje na polici da ne postoje nikakve merdevine za njih. Pa umesto da koristimo reči, mi ih odbacimo i koristimo neke neartikulisane glasove, sastavljene od nesastavljenih slova. Ne umemo više da se nasmejemo rečima, već više onako ostavljamo da taj osmeh popuni neki nepojmljiv prostor oko nas. Umesto da preuredimo prostor u našim dušama uporno pokušavamo da sklopimo prostor oko sebe. I ne uspeva nam…

A i kako bi? Pa mi smo odavno zaboravili kako ptice lete. U onim kutijam ispod polica, u kojim smo sakrili sve što ne pripada našim antikvitetima, sve više zavirujemo. Pa tako prljamo reči i dodire leta. Slike čuvamo u memorijama telefona, a ne u uredno poslaganim albumima, pored baba tetkine lampe. Verujem da albumi uspeli da oplemene lampu.

Na kraju, moramo biti svesni da iako imamo gomilu razloga da gledamo svet oko sebe, najpre moramo pogledati svet u nama. Lako je saginjati glavu i gledati u kutije. Znam da je teže očistiti police i pobacati nepotrebne stvari. U nama, antikviteti nisu starine, već jedna vrsta novog početka. Bolje očistiti policu, nego skratiti kosu.

Prosto je. Najveći antikviteti su naša sećanja, koja samo treba malo očistiti. Setićemo se da smo nekada, voleli i vozove i mirišljave sveće i klik-klak. Setićemo se da smo izgubili omiljenu igračku u selidbi, kada smo napisali prvu pesmu (nekad je nebitno kome smo napisali), setićemo se da imamo milion razloga da zagrlimo i volim, ono što smo mi, i ono što ćemo biti, kada pobacamo nepotrebne kutije. I bićemo bolje.

Stvarno ćemo biti bolje.

Jer nikad se ne zna. Život često u tim teglama na policama ostavi po koji kolačić sreće. Ako i to ne uspe, onda zasigurno znamo da sreća nije u kolačima, već u našim rukama.

Autorka: Viktorija Marković

VAŠ KOMENTAR

Napišite Vaš komentar
Unesite svoje ime