Askina priča: Kad zaboraviš juli

0

Jednom kad budemo stari, a to ćemo znati po nekoj čudno velikoj brojki na kalendaru i po borama smejavicama, ja ću te sigurno zasmejavati idejom da pijemo i kafu i čaj u 6h ujutro na terasi. Ti ćeš reći kako to više niko ne radi u julu i kako su davno prošli studentski dani i nalivanje želuca u ispitnom roku.

Svejedno, skuvaću čaj od koprive i nane, jer je to dobro za krvnu sliku. Ti ćeš da se mrštiš i da me pitaš kad će konačno doći vreme da pripalimo po cigaretu. Deca su odavno otišla od kuće, nema ko da se sekira zbog tvog srca i mog artritisa. Niko neće znati da delimo kutiju već mesec dana. Reći ću kako je prevruće za cigaretu.

Jednom kad budemo stari, a to ćemo znati po elektronskim đačkim knjižicama naših unuka, u koje je nezgodno spustiti papirne novce, ti ćeš se buniti što po ko zna koji put počinjem roman „Ime ruže“, jer sam posle svakog neuspešnog čitanja „nemoguća za život“. Ja ću nevoljno da odložim knjigu i da ti održim još jedno predavanje o tome kako ne mogu da umrem a da je ne pročitam.

Jednom kad budemo stari, a to ćemo znati po neprocenjivoj mudrosti žene koja više ne pegla i nenadmašnoj pameti muškarca koji ume da uživa u jutarnjim novinama, ti ćeš se mrštiti na zamršene ukrštene reči. Ja ću, usput, dok zalivam baštu da ti dobacujem šaljiva rešenja i da te nerviram svojom neozbiljnošću.

Jednom kad budemo stari, ja ću da ispletem dve sede pletenice i da obučem neku haljinu na cvetove. Ti ćeš da kažeš kako izgledam kao rascvetana starost i dobiti za taj kompliment ćušku po levom uhu. Pravićemo se da ne vidimo tvoj sve sporiji hod i moje sve teže disanje dok se penjemo uz našu ulicu.

Jednom kad budemo stari, a to ćemo znati po zavodljivom mirisu lipe u julu, pokriću te dok dremaš na kauču u dnevnoj sobi. Meškoljićeš se u snu, ali ćeš i dalje momački držati desnu ruku pod jastukom, a leva će ti visiti sa kreveta. Kao nekom američkom filmu sa sladunjavim zapletom, stajaću na vratima i gledati nasmešena u tvoje lice. U levoj ruci će mi biti krpa, u desnoj knjiga Nerudine poezije. Tako ću, dok spavaš, poetično da brišem prašinu.

Jednom kad budemo stari, a to ćemo znati po mom upornom poricanju da smo ušli u osmu deceniju, ti ćeš konačno objaviti da je vreme da odemo na neko pusto ostrvo i da smo dosta čekali. Odvratiću te nekim neuverljivim razlogom, pa ćemo opet gledati na Internetu kuda bismo mogli stvarno da otputujemo. Ja ću da vučem prema Americi, a ti prema Japanu. Na kraju, zaglavićemo u nekoj mađarskoj banji ili austrijskoj planini. Ako nas ne mrzi da se vozimo autobusom.

Jednom kad budemo stari, a to ćemo znati po tvom dečački naivnom osmehu kad te optužim da si ipak zaboravio onaj juli. Reći ćeš: „Nisam ja star, znam kad sam te oženio. Bio je to pakleni dan. Pravo predosećanje i predskazanje.“ Namrštiću se, dok me grliš istim onim rukama i šapućeš: „Što se duriš, mako? A koga bih ovako celog života voleo?“

Jednom kad budemo stari, a to ćemo znati po nekim novim muzičkim trendovima koje ne razumemo i po sve nezgodnijim vestima na televiziji, ti ćeš se konačno složiti da od televizora napravim saksiju za paprat. Čuvaćemo: biljke, knjige i unuke, imaćemo: rascvetanu baštu, rascvetane umove i rascvetane duše.

Jednom kad budemo stari, pravićemo se da smo stari, jer tako kalendari kažu. Ti ćeš da grdiš decu što mnogo rade, a ja ću da galamim na rernu što uvek prepeče kiflice kad nam dođu u posetu. Imaćemo celu policu sa porodičnim albumima i gomilu fotografija na kojima nam je osmeh jedini vredan ukras.

Jednom kad budemo stari, a to ćemo znati po mojim nežnim pričama i pismima spakovanim u kutiji pored kreveta, ti ćeš se zadovoljno smeškati kad shvatiš da te volim više od pola veka. Ješćemo lubenicu kao deca i kvasiti pogledima vrela srca. Ja ću te voleti, a ti ćeš, kao i uvek, tvrditi da me voliš jače.

Jednom kad budemo stari, a to ćemo znati po tome koliko se promenio svet, a mi ostali isti, biće nam smešne sve one svakodnevne brige, neopran veš i neusisan auto. Koračaćemo jedno pored drugog, opranih misli i usisanih problema. Naša staza će ostati naša. Julska, natkrivena lipom.

Sa strane, izgledaće da smo zaboravili juli, venčanicu i kravatu.

Jednom kad budemo stari, biće potpuno nebitno ovo „sa strane“, jer postoje ljubavi koje se dišu večno. Mirišu na juli.

 

Pročitali ste Askinu priču. Legenda kaže da postoje priče koje ne daju odgovore  na vaša pitanja, ali čije reči možete da osetite. U takvim pričama vežbate životnu magiju. Takva je Askina priča.

Izvor: Lola 

VAŠ KOMENTAR

Napišite Vaš komentar
Unesite svoje ime