Fatalne ljubavi

2

To su one ljubavi koje nemaju prošlost, ni budućnost. Ljubavi koje razore, izmaknu tlo pod nogama, unište sve i nestanu. Ne izgube se emocije, nego glave. Dogode se kada ih ne želimo, ne tražimo, ne nadamo im se. Vinu do neba, i sa visine posmatramo samo oblake, zemlju koja se okreće, ljude prestanemo primećivati.

Vrlo često zaboravi se koji je dan, ime, obaveza, prošlost, sadašnjost se ignoriše. Fatalne ljubavi pojave se da ožive i pokopaju, sve o jednom trošku. Slapovi emocija nagrnu iznenada, da bi nas naučili lepoti i bolu, moći i nemoći. Šta je pakao a šta raj. Šta san a šta java. Par minuta, dan, jedan susret, u fatalnim susretima ima snažniju moć nego nečiji ceo vek zajedničkog života i ljubavni, koja je odavno to prestala biti, veze koja se samo otaljava do smrti.

Fatalne ljubavi su ljubavi zbog kojih sebe zavolite, ali na kraju svega omrznete i sebe i novo jutro. Zbog te nesrećne ljubavi mrzećete sve poglede i osmehe, i sve parove u parku koji se u poodmaklim godinama drže za ruke. Nakon takve ljubavi ostanu samo bledi tragovi na papiru, dok u duši trag se ne gubi dok se živi.

Nema leka od fatalne ljubavi. Kratko traje, ali se dugo boluje. Nema tog alkohola, drugih očiju, tople ruke, nema tih pesama, niti zagrljaja, koji mogu kao gumicom izbisati možda samo tren, kap u koritu reke života…

Kada neko izjavi da mu je partner fatalan, znači da je zavistan od te osobe. Ne može se odupreti. Emocija koja stvara fatalnost zna biti i negativna, jer koji vid zavisnosti na kraju krajeva donosi dobro. Ljudi koji su zadovoljni svojim partnerom ne kažu da je on fatalan, već da su našli ljubav svog života

Možda se jednoga jutra i probudite, I to vam ne bude prva misao, možda očaj i otrov iscure iz vas, možda vreme na krilima novih decenija odnese sećanje. Možda postanete ravnodušni, svejednost vas obuzme. Možda se osetite kao upravo pušteni sa robije. Možda, kao što sve prođe, prođe i sećanje na fatalnu ljubav.

Tek kada sve mine, shvatićemo zašto se ta ljubav nazivala fatalnom. Više vam ime, slovo, gest, miris, san, ništa vas više sa kamenom u stomaku, neće sećati i vređati. Možda ćete tada shvatiti da je sve prolazno, šta dođe to i ode, vreme svemu sudi.

Tada ćete spakovati svoju fatalnu ljubav u škrinju uspomena, gde joj je život ipak našao mesto, koje joj i pripada.

(Autor: Vesna Paunović Đukić)

2 KOMENTARA

  1. Usedmom ili osmom razredu,zaljubio sam se u devojčicu sa plisiranom suknjico.To niko nije znao osim mene.Odjednom sam bio preplavljen silnim osećanjima koja su me milovala,bolela,davala mi krila,unosila mi nemir u detinju dušu…Tada sam pročitao sve moguće bajke iz biblioteke,da bih ugasio taj plamen,u kome sam goreo…PROŠLO JE OD TADA ,SKORO ŠESDESET GODINA ,A U MENI I DALJE ŽIVI SEĆANJE NA PRVU DEČAČKU LJUBAV..

VAŠ KOMENTAR

Napišite Vaš komentar
Unesite svoje ime