Hladna posteljina

0

Ugrejala sam ti postelju prostim rečima, uzdasima i isprekidanim izgovaranjem tvoga imena. Utoplila sam ti pokrivače svojim drhtajima, povicima i neumornim hvatanjem za tvoje telo.

Izmorila sam te, svojim ljuljanjem kroz sanjivu pomrčinu tvoje sobe, guranjem tvog tela na meni, pored mene, ispod mene, stežući ti prste, grizući ti ramena i grebući tvoja tek oprana leđa. Dodirivala sam te, nežno, kada se ugase užareni obrazi, upaljena koža i tihe dubine.

Nasloniću glavu na izgrižena ramena, položiću umornu ruku na oznojene grudi i pevaću, zajedno sa tvojim umorom, neku daleku pesmu iz onih trenutaka kada smo bilo jedno. Kada smo bili svoji, sami i krhki. Utonuću u san, slomljena, dok ti pokušavaš da me sastaviš i skupiš na svojim ohlađenim grudima, milujući moje uspavane lokne.

Probudiće me alarm u meni, nakon deset minuta čistog sna. Trgnuću se i čvrsto prigrliti mog muškarca koji mi je sve. Ljubiću ti oči, obraze, mirišljavu kožu i vrat u koji sam se sakrila od života. Počeću da se oblačim, nevoljno prekrivajući tragove strasti, tragove života i tragove tebe. Izaći ćemo užurbano iz tvog stana, jureći prohladnim ulicama.

Zastaćeš, na naše mesto za rastanke i ljubićeš me, hvatajući se za mene, uvlačeći me u onaj tvoj zabrinuti zagrljaj i onda ćeš me nevoljno pustiti. Slušaću ti glas dok ne legnem. Potom se gase svetla, ja se uvlačim u beli džemper sa roze ružama i ležim da spavam.

Čeka me jezivo hladna posteljina. Od siline te hladnoće koja me je sačekala, pustam suze da ih jastuk upije. Lede mi se stopala koja su do malopre plesala sa belinomo tvojih mekih čaršava. Izvlačim šake iz dugih rukava džempera i mirišem prašinu koju mi je moj mesec ostavio posle lepog i uskovitlanog sna.

Autorka: Viktorija Marković

Književna omladina Prokuplja

VAŠ KOMENTAR

Napišite Vaš komentar
Unesite svoje ime