IGRANKE U MALOJ PLANI – ŽIVELA MLADOST GODINA SEDAMDESETIH

9

 …Tvoje oči bademi zreli,

tvoji zubi biseri beli,

cvrkut ptica u tvom je glasu

viti čempres u tvom je stasu,

ko to može takvu da te pusti

ostani ovde nek se otac ljuti,

ostani ovde, moja budi sva,

ostani ovde tebe volim ja….

Sa prozora zadružnog doma u Maloj Plani celog leta ova pesma Kanarinca nas je, nas mladost Male Plane i okolnih sela, pozivala na večernje druženje. I na Vidovdanskim svečanostima u Kondželju pre 3-4 godine, vidim jedan umilan i stari mi poznati, glas a peva jedan čiča, otanjio, omatorio, ali glas ostao samo igra jabučica. Moj drug boem i niški kafanski zabavljač Miki Đorđević iz Potočića mi kaže da je to Kanarinac – za one koji ne znaju Dragoslav Mihajlović.

Sam nadimak mu dosta govori o glasu. Leta su nam uveseljavali uz njega Jasna Kočijašević, Nedeljko i Dušica Bilkić, Meho Puzić, Muharem Serbezovski, arali su seoskim domovima kulture celog leta, i još sa njima, neka oproste koje nisam nabrojio. A rado smo dolazili svako veče, prvo film koji je pustao Vojkan iz Prokuplja uz naše negodovanje prilikom zamena rolni i aplauze na kraju filma, pogotovu kada dođe do nekog poljupca.

Plakali smo uz film “Prohujalo sa vihorom” i za malom devojčicom, žalili Reta Batlera, plakali za mamom Huanitom u filmu “Poslednji dan života”, navijali za “7 veličanstvenih” i “12 žigosanih”, živeli naš život.

Tada nastaje naša igranka bez prestanka, u stvari do 2 ili 3 sata. Prikupili bismo stolice, napravio bi se prostor i gramofon: Užičko, Čačak, Šumadinsko, kola koja sve postoje.

Povremeno i plesovi i ono skakanje bez ikakvog rezona – zvali smo ga “šizenje”.

Oni koji nisu bili skloni igranju u gornjem delu sale razgovarali sa devojkom ili društvom, kako ko i kako kada. Oko ulaznih vrata uvek neka “borba” hoće neko na “mufte” da uđe, a ovi ne daju. I tu družim se sa mojim drugom Denitom iz Kondželja, momčić sa bradicom, kad ono pop – slučajno ga vidoh u Beloljinu na čelu neke kolone za večni put. Naravno nije smetalo našem drugarstvu do današnjih dana.

Još jedan drug iz mladosti Stanimir-Stanče iz Baca, lep mladić, društven, nema igranke i sabora koji nismo obišli, imao je crvenu “Škodu” sport, na žalost rano je napustio ovozemaljski svet.

A moj Gubetinčanin Živa, koji je u to vreme zadobio nadimak “Lepak” koji nosi do današnjeg dana, imao je siroma’ biciklu, pa ili je gurao ili lepio gume i udarao bajloge a devojče pored njega čeka prevoz – i ostade mu Živa Lepak. Bila je i kafana kod Marjana, gde je sada prodavnica “Timor” i ostala mi je iz tog vremena trojka mojih drugova koje igranka očigledno nije interesovala i to Gojko iz G. Toponice, Trifun iz Resinca i Miro Arsović iz Male Plane, maltene bili su kao inventar Marjanov. Kasnije je Marjan napravio kafanu negde na autoputu ka Beogradu od Niša koja je uživala dobar ugled kamiondžija i drugih gostiju.

A bili su i poznati i “jaki” fudbalski turniri na igralištu kod Ciglane koja nije kao sada zauzimala ovoliko prostora. Gledaoca više nego na utakmicama sadašnje fudbalsake prve lige a oposeban respekt su uživali oni koji su igrali za “Topličanina”, ali umeli su i oni da budu “odrani” od neke ekipe, pa su na brzinu napustali teren.

Uveče korzo na glavnom putu ka Kuršumliji, nije bilo saobraćaja kao sada, sad bi te neki ubio kao zeca, kakvih sve budala ima i tu je zapažen bio moj prika, potonji dunđer Mirko Đorđević koji je sa motorom MZ većom brzinom išao kroz korzo i raspravljao nešto sa onima koji bi negodovali. To zbog devojke koju je vozio iza a ona sedela na strani, dobro je i smela, a i dan danas je uz njega – krunisali ljubav.

Kako ko se oženi ili uda napušta teren, a ja sam to učinio 1977. premda sam na “kvarno” svratio još neki put. Zavideli smo drugarima čije su kuće bile tu blizu, jer mi većina smo bili na 4 do 5 km udaljeni i zamisliti pešačenje oko 3 sata a ujutru si na redovnom poljoprivrednom zadatku – mahom čuvanje stoke pored Toplice lepotice.

Roditelje baš briga što si bio u Malu Planu, a i goveda!

Da napomenem da su dolazili i mladi iz Prokuplja, Blaca, Kuršumlije i nijedne ozbiljne tuče nije bilo, bar u vreme kada sam ja tu bio. Bila je odmah do sale i biblioteka, ali tu nije bilo mnogo interesenata, naravno ja jesam. …

I prohujaše godine… sve ode u sećanje i žal za vremenom kada smo zaista bili slični… materijalno i u svakom drugom pogledu, i da vam kažem da nije bilo droge, pa verovali mi ili ne, vaša je stvar.

Sećaju se svi ovoga, bar moje generacije i ovo što sam napisao ima za cilj da ih sekne malo u nezaboravne dane mladosti….. …… živeli smo jednim životom, sanjali iste snove, voleli život, voleli snove…..

…. eh, mladosti naša nezaboravna……. Za sve generacije i ljude koji su živeli ovo vreme kada nije bilo važno ni ko si, ni šta imaš, nego kakav si.

Autor: Zvonko Prelić

9 KOMENTARA

  1. Predivno. Koje divno doba. Zadnji autobus za Beloljin u 23.55 vozi Rade Glavonja za Blace ali prerano da se ide kući. Mogao si da dodjes iz bilo kog mesta niko ti nije ružnu reč rekao, osecali smo se sigurno ko u svom dvorištu. Niko se nije isticao previše bilo čime osim leti kad dodju Beogradjani ali tu je bio neprikosnoveni Tadija koji je u trenu smirivao beogradske mangupcice. Zimi se služilo kuvano vino i girice u kafani mesta nije imalo nikad ali Boze moj moglo se snogu. Muziku je puštao Boban moj školski. Imao je naj lepšu komšinicu na svetu. I danas mi je drago da je se setim. Muzika se pustala u etapama. Narodna za igru pa onda ples i kako smo u to vreme zvali Šiz posle plesa i onda ponovo sve ispočetka. Te igranke u Maloj Plani su sredinom sedamdesetih bile na glasu ne samo u Toplickom kraju nego mnogo šire. Hvala ti puno sto si mi probudio te lepe uspomene iz jednog predivnog perioda mog života.

    • Upravo ga opisuješ baš kako je bilo…setno…bezbrižno….drugarski…živel smo život punim plućima…neka ovi misle kako hoće… mi smo živeli… žao mi je što nemaju prilike da bar malo osete toga života

  2. Lepo napisano sećanje na period kada smo završavali srednje škole i razmišljali kuda će mo dalje. Ja sam iz Velike Plane dolazio u Malu Planu na igranku tog leta te 70 godine. Prođe to naše vreme najlepšeg perioda života i sada kao penzioneri. dođemo ponekad u Kondzelj na Vidovdanske susrete.

  3. Jedna od cetri cerki Stanceta sa < CRVENOM SKODOM< se zahvaljuje na prelepom tekstu .
    Iako je zivot , bio pomalo surov , secanja su jaka …

    Hvala

    • ANA ZAISTA MI JE BIO DIVAN DRUG, A TEBE I SESTARA SE SEĆAM KAO DECE, I STANČE MI JE UVEK U MISLIMA, A INAČE MI JE I ROD TVOJ BRAT NIŠAVIĆ U PROKUPLJU

  4. Хвала за сећање, измамило ми је сузу у оку на спомен мог брата Станчета ,и за дивне речи којима је описан.
    Текст је диван враћа нас у неко лепо време кога на жалост више нема ….оно лепо што некад бејаше

  5. Zaista su jaka sećanja na to vreme, trebalo ga je doživeti, takvog života više nema, zato čuvsti uspomene, a zadirkivao sam Stančeta za toliko devojčica i drago mi je ako su dobro prošle na ruletu života, a poštovanje i za deda Velju.

VAŠ KOMENTAR

Napišite Vaš komentar
Unesite svoje ime