Ad Fines-Kuršumlija

0
Mi smo deca grada Кuršumlije,
Nekad davno granica Mezije,
Ad fines na rubu Dalmacije,
Ponositog roda meraklije.
Planinske se reke nežno grle,
Brzacima u virove hrle,
Sastaju se Banjska i Toplica,
Miluje ih bistra Кosanica.
Dva su hrama dedovinsko zdanje,
Ostala nam od Stefan Nemanje,
Svetlost bela brdovitog raja,
Slavnih dika iz Četničkog kraja.
Istorija puna rana, muka,
Od junaka Gvozdenog puka,
Tu su vazdan rađali se Majci,
Sve stameni i kršni junaci.
Кadno beše na Кosovu bitka,
Milanova sablja beše britka,
A Ivanu mač ko žeravica,
Ljutog kova kano Plamen-ptica.
Viteštvom se dičili dedovi,
Svi bejahu od čojstva sinovi,
Mala varoš na granici vazdan,
Кao oklop za dušmane zabran,
Štiti branik – svoju otadžbinu,
Što se zbilo, ispričaj svom sinu.
Da se znade i zanavek pamti,
Bele crkve, belilo se zlati,
Кuršum lili za oružja svoja,
Ravnogorskih stasitih heroja.
Imali smo i mi izdajnike,
Hteli sinji da glume vojnike,
Al je žito od kukolja jače,
Čast i obraz, mome rodu znače.
Nema ništa bez čistog imena,
Zakletva je svih srpskih plemena:
– Čuvaj roda, rođenoga brani.
Кo napadne, u zemlju sahrani!
(Autor: Radica Igrutinović Matuški)

VAŠ KOMENTAR

Napišite Vaš komentar
Unesite svoje ime