Milunka Marković Đolović: Pisanje romana je kao pravljenje kuće

2

Milunka Marković Đolović je jedna od izuzetnih žena Prokuplja. Topličanka koja govori šest jezika, prevodi, piše, predaje i stvara. Objavila je romane „Otvorena školjka“ (2011) i „Studenjak“ (2019), zbirku pesama „Životni krug“ (2016) i prevod studije A.H.Čepmena „Bračni konflikti“ (2013). Poštujući uspomenu na oca Velimira, posthumno je objavila dve zbirke njegovih pesama i proze „Račanski konaci“(2003) i „Nebo i zemlja Kosanice“ (2007).

Njen nesmireni duh neprekidno oživljava neka prošla vremena, ljude i navike. Ona ih otkriva čitaocu pažljivim i detaljnim opisima u svojim delima. Posebna energija, koju ova izuzetna žena isijava, magnetski privlači svakog sa kim se susretne. Ona je profesorka, spisateljica, dama.

Iako je rođena u selu Dešiška kod Kuršumlije, veći deo svog života provela je u Prokuplju. Svojim stvaralačkim radom, posvećenošću, energijom i izuzetnošću, ona je zaista zadužila naš grad.

Razgovarali smo o stvaralačkim počecima, o putovanjima, romanima i radu u prosveti.

Kako si ušla u svet književnosti? Šta te je nagnalo da stvaraš?

Sigurno je više faktora uticalo da uđem u svet književnosti. Kada sebi postavim ovo pitanje, sada ću vama da se poverim, to ovako izgleda. Ko je čitao Don Kihota, najprevođeniji roman na svetu, zna da je junak Don Kihot mnogo čitao viteške romane, saživeo se sa junacima i krenuo sam u avanturu. Kada sam shvatila da sam i sama previše knjiga pročitala, da ne bih pošla u Kihotovsku avanturu, morala sam da počnem da pišem. Mislim da se pisanjem oslobađa mesto za nova čitanja. Pored ostalih uticaja presudan je bio amanet moga oca da izdam njegovu zbirku pesama. Radeći na izdavanju njegovih pesama, praktično sam se uključila u rad.

Autorka si dva romana i jedne zbirke pesama. Da li tvoj stvaralački senzibilitet više naginje proznom ili poetskom izrazu?

Ko čita poeziju piše poeziju, ko čita prozu, piše prozu. Ja naginjem prozi. Mislim da mi više leži.

Imaš li omiljenog pisca i koju knjigu uvek preporučuješ?

Imam više omiljenih pisaca i oni se povremeno smenjuju na tronu. To ne znači da sam neverna, već da su oni mnogo dobri. Andrić, Saramago, Bukovski, Hese, Vladika Nikolaj Velimirović, Agata Kristi… Đacima preporučujem Heseovu „Sidartu“, Selindžerevu „Lovac u žitu“, Koeljovog „Alhemičara“. To su jako podsticajni romani mladima. Dobro je da na vreme shvate da mogu da ostvare sve što žele, naravno uz aktivnosti koje vode u željenom pravcu. Odraslima preporučujem roman koji trenutno čitam, kineskog nobelovca Jo Mena, „Žabe“. To je neverovatna priča o socijalizmu u Kini, o ostvarivanju politike planskog rađanja.

Koliko je za tebe rad u nastavi, sa učenicima, bio inspirativan i pokretački?

Rad sa decom jeste inspirativan. Deca nam oduzimaju mnogo energije. U isto vreme nam vraćaju snagu i inspirišu. Naročito je ugodan rad u Medicinskoj školi gde imamo divnu decu našeg kraja i iz mnogih zabačenih mesta juga Srbije. Baš oni iz udaljenih zabiti su dobri đaci i najbolji čuvari naše tradicije.

Postoji verovanje da je i prevod vrsta umetnosti. Koliko te je vodila ta misao kada si prevodila „Bračne konflikte“?

Dok sam prevodila bila sam svesna da je i prevođenje umetnost. Prevodilac mora da oseti i izrazi i najtananije niti koje autor izneo u svom delu. Upravo zato je taj posao zahtevan i težak. Mnogo mi je prilikom prevoda pomagalo pisanje romana, jer ono je kao pravljenje kuće. Sve mora da bude pod libelom da se ne bi srušila.

Od svih jezika koje govoriš – koji najviše voliš da govoriš, a koji si najviše koristila?

Studirala sam španski, francuski i latinski jezik, a izučila osnove grčkog, engleskog i ruskog. Najviše volim da govorim španski jezik, jer ga najbolje znam. Uglavnom njega koristim, jer je razumljiv svim romanskim narodima.

Možeš li oceniti koji od tvoja dva romana je bio intrigantniji za čitaoce?

Za „Studenjak“ nemam dovoljnu povratnu reakciju. Ali „Otvorena školjka“ je imala neverovatan odjek kod čitalaca. Međutim, mislim da „Studenjak“ još nije dovoljno ušao u narod, još nije našao prave čitaoce.

Voliš da putuješ i otkrivaš nove svetove i kulture. Koje je najlepše mesto koje si posetila? Jesi li razmišljala o tome da svoja iskustva pretočiš u knjigu putopisa?

Videla sam Sikstinsku kapelu, Alhambru, Bosfor i još mnogo lepih mesta. Ali posebno naglašavam najlepši mozaik na svetu, Sveti Kozma i Damjan u jednoj običnoj crkvi u Rimu kraj Koloseuma. Zatim La Pieta, Mikelanđelova skulptura u Vatikankoj crkvi Svetog Petra. Ipak najuzvišenije od svega viđenog su Visoki Dečani. Sigurno je to najjači utisak. Na ulasku svi smo suzu pustili. Šest vekova radi neprekidno.

Već imam knjigu putopisa. Potrebno je vrlo malo rada na njoj da se izda.

Na čemu trenutno radiš? Kojim temama ćeš se baviti u nekom narednom svom delu?

Antologija topličkih pesnikinja „Toplički đerdani“ je pred izdavanjem. Osim toga preda mnom je veliki zadatak. Naime, zajedno s gospodinom Tonić Draganom, koordinatorom nastave, pripremam Monografiju Medicinske škole. Potom treba da završim još jednu zbirku pripovedaka. O daljem radu ne bih govorila. Držaću se poslovice. Prvo skoči pa reci „Hop“.

Tekst je napisan u okviru projekta „Izuzetne žene Toplice”, koji se sufinansira iz budžeta Republike Srbije – Ministarstva kulture i informisanja. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.

2 KOMENTARA

VAŠ KOMENTAR

Napišite Vaš komentar
Unesite svoje ime