Moj život se sakrio pod ćebe

0

Nema ničeg zanimljivog u životu. Osim života. Koji lebdi oko tebe, ali ga ti ne osetiš dok te nešto ne lupi ili dok ti nekog ne lupiš. Onda se češeš i proklinješ isti taj život, kako ti se nije desio, kako ti se desio, ali kasno, kako si ga čekao, a on je baš sad došao kad ne treba i pravi ti zbrku u životu.

Kako je to čudno! Život te uči o životu. Zamisli samo koliko je bezobrazan taj život. Nikad nije tu da te razveseli, da ti donese nešto dobro, da te natera da ga proživiš. E, ali zar ne bi ti sam trebao sebe da nateraš da proživiš? Ako ne tuđi, ko što svi čine, onda bar proživi svoj život. Da, uzmi ga u ruke i budi ti taj koji će držati u zagrljaju svoj život. Dat ti je da ga proživiš, a ne da dane na toj lestvici nižeš ko moja baba paprike, pa ih onda ostaviš da se osuše i uprašnjave. Nije to dobro za život. Teško je i njemu što si lenj. Što ga ostaviš da leži po ceo dan i da se ubuđavi u ćošku tvoje sobe. Zar nije glupo što ga mrcvariš i razvlačiš za neke nebitne stvari? Nije u redu da se on skuplja, umesto da se širi i raste.

Godišnji izveštaji života umeju biti jako poražavajući, jer nekad češće gubimo nego što dobijamo. Ali ako damo malo svom životu, neće biti dileme da će se taj dijagram godišnjih zaliha sreće povećati. Šta više, neće biti suše. Život ne može da presuši. Kao ni sreća. Imaćeš gomilu prilika da sačuvaš i voliš svoj život. Gde god da si, život ne može da ode, niti da se vrati. On je uvek tu.

A moj život? Moj život se sakrio ispod ćebeta.

Sa sve stomakom, prstima i obrazima. Izronile mu samo oči, da bih ja uronila u njima. I čeka me, dok ne završim sa nekim, kako on kaže, (ne)životnim pitanjima. Za život se ne brinem, ume on i sebe da čuva. Ne toliko koliko bih ja volela, ali čuva se. Sklanja se među one vunene džempere i sneg. Sklanja se ponekad i u neke kockaste stvari, koje mi se, kad-kad i ne svide baš. Ali čuvamo se. Onako kako se čuvaju ptice. Neprimetno, a voljeno.

Sve možeš očekivati od života, samo ne cveće i duge šetnje. One vožnje koje ima samo kod Desanke i one kuće koje jedino nema onde gde nisam bila. Gde još uvek nisam bila. Jer život ume da vodi, kroz daleke, daleke puteve kroz koje, samo on ima način da te izvede. Pod ruku, podrazumeva se. Jer nije život onaj koji ti postavlja stalno nogu da padneš. Češće si to ti, sa svojim neodlučnim stavom o životu.

Jer ako već imaš život, zašto tražiti drugi? Ili obrnuto, ako život ima tebe, šta ćemu od toga više? Dovoljno je zgrabiti onaj poslednji kraj ćebeta. Za ostalo će se život pobrinuti. On najbolje greje i grli. Oberučke ili jednom rukom, kad se seti da kupi cveće. Ne bih da pričam o sređenosti života, jer to ne postoji. Sve zavisi od dana, a neretko i godine. Bitno je strpljenje i nada da će te život stići, a ne zaobići u važnim stvarima. Jer nisu bitne pesme, bitna je količina nota koje možeš da poneseš. Ili podneseš. Sve je samo do tvojih ruku i života. On svakako zna čvrsto da uhvati tu sponu između tebe i sebe. Između onoga što više nije između.

Jer kad imaš život ne postoji između. Postoji samo isprepletenost života.

Autorka: Viktorija Marković

VAŠ KOMENTAR

Napišite Vaš komentar
Unesite svoje ime