Po gimnazijalski: Adio, Prokuplje! Bonđorno, Italija!

0

Kako izgleda Italija iz srednjoškolske perspektive? Koliko maturant može dugo da ne spava? Da li su makarone jednako jestive u Srbiji i u Italiji? Šta je najlepše kad sa 18 godina pobegneš iz grada u čoporu? Koliko ti hrabrosti treba za noćno kupanje?

Maturantkinja Viktorija Marković podelila je sa nama utiske sa maturske ekskurzije.

Sinoć sam za večeru jela makarone. Podsetile su me na noći u Italiji. Pre otprilike mesec dana vratili smo se sa maturske ekskurzije. Mi, gimnazijalci, dočekali tu ekskurziju o kojoj se pričalo za vreme proleća.

Negde pred sam kraj leta, 24. septembra  5h ujutro na trgu grada, cupkali smo zajedno sa našim roditeljima. Oni i tužni i srećni zbog nas, a mi samo srećni. Dok smo polako pakovali u autobus kofere pune garderobe (zlu ne trebalo), od koje, naravno, ni pola nećemo obući i dok su oko nas roditelji zevali, spremajući da se vrate kući u tople krevete, mi smo jedva čekali da uđemo u autobus i da stignemo u tu toplu Italiju, koju smo do tad stalno sanjali.

Vodič je dao znak za ulazak u autobus. Počinje guranje i brzo zauzimanje najboljih mesta na spratu. Razredne prebrojavaju učenike, neki izlaze da bi još nešto rekli roditeljima, a ja sedim na svom sedištu i očima komuniciram sa mamom i bratom koji su došli da me isprate. Mahnu mi povremeno, osmehnu mi se i dalje cupkaju i tresu se od hladnoće. Autobus zatvara vrata i polako kreće. Poslednje mahanje roditeljima kroz zamagljene prozore, slanje poljubaca i pokazivanje rukom da ćemo im se redovno javljati. Pozdravljanje i sa našim gradom koji i dalje ušuškano spava. Pored nas prolaze samo ulične svetiljke i po koji automobil. Kada smo izašli iz grada, svi su već bili svesni da je naša ekskurzija počela.

Još sanjivi gledali smo kroz prozor. U daljini izmedju brda počela je da sviće zora. Kulirali smo. I naravno, jeli non stop. Valjda od dosade. I pevali smo. Neprestano. Hrvatsku granicu smo brzo prošli. Pravo da vam kažem, Hrvatska se ne razlikuje mnogo od Srbije. Svuda polja kukuruza i paradajza. Samo mi se nekako čini da su kod nas veći i crveniji. Slično je i nebo. Nema preterane različitosti u njegovoj boji i rasporedu ptica i oblaka.

Bilo je jako sparno kada smo stigli na hrvatsko-slovenačku granicu. Kao i na ulasku u Hrvatsku, morali smo da izađemo iz autobusa, ali ovde je bilo malo drugačije. Izašli smo mi iz autobusa, ali tek posle 2 sata čekanja! Da, bila je jako velika gužva. U autobusu za nas 70-oro bilo je previše vruće. Većina se tada unervozila i bila mrzovoljna. Ali svako je našao po neku zanimaciju. Momci su komentarisali automobile koji su stizali i odlazili sa granice, dok su neke cure ubrzano mahale lepezama. Jer klima nije bila dovoljna. Nakon dva sata čekanja izašli smo iz autobusa, dodatno ukrasili pasoše sa još dva pečata i nastavili naše putešestvije.

Kroz Sloveniju se mogla videti zelena trava i simpatične dvospratne kućice sa crvenim krovovima, koje su se negde zbijale, a negde pravile dovoljno mesta da između njih bude bašta sa povrćem ili cvećem. Sunce je polako zalazilo i bivalo je prijatnije. Malo posle pozdrava poslednjeg zraka, ušli smo u Italiju.

Između Italije i Slovenije ne postoji granični prelaz. Samo jedan plavi znak sa strane puta koji vam želi dobrodošlicu i zemlju pice i gondola. Razredne su pravile spisak ko će sa kim u sobi, obaveštavajući nas da uskoro stižemo, a to uskoro ponekad zna i da se oduži. Putovali smo još dugo, bar se nama činilo kao vecnost. Mrak je već odavno pao. Niti se išta moglo videti osim svetiljki. I nečeg crvenog, okruglog u daljini. Ušli smo u Lido di Jesolo.

14961435_1826028944346827_87408504_n

I na samom ulasku u grad stoji veliki crveni točak sa kabinama. Povremeno se okrene. Valjda ljudi imaju strah od njega pa se ne voze često. Skupljamo stvari i spremamo se za izlalak jer smo pred hotelom. To nam preko mikrofona javlja vodič i dodaje da će večera biti u osam ostalim danima, osim danas, jer malo kasnimo. Uzimamo naše pune kofere i vučemo ih do hotela. Ostavljamo ih u holu i brzo idemo na večeru. Naravno, za večeru dobijamo makarone i još nešto pored toga. Odlazimo gore na sprat u sobe. Nećemo se raspakivati, jer već sutra idemo za Monte Katini.Neki su otišli u šetnju plažom, a neki u obilazak grada. Nekolicina je samo bila hrabra te je isprobala i noćno kupanje. Moje odeljenje se skupilo u sobu trojice mojih drugova. Oni su imali tu privilegiju da dobiju sobu sa pogledom na more.

Ne zadržavamo se mnogo, jer smo umorni. Vraća se svako svojim sobama, peremo zube i pravo u hladne krevete. Navijamo alarme, da nas probude rano da bismo otišli do plaže. Doručak je u osam. Počinje da me savladava umor i moja nedovršena rečenica ostaje da visi u vazduhu dok ja zatvaram oči.

(Nastaviće se…)

VAŠ KOMENTAR

Napišite Vaš komentar
Unesite svoje ime