Verovatno da ne postoji Prokupčanin koji nije čuo za Radivoja Sokolovića, a oni koji jesu, na pomen njegovog imena mogu samo da razvuku usne u osmeh. Ovakva pojava je prava retkost za današnje vreme i za našu sredinu, a to što predstavlja raritet našeg društva Radivoja Sokolovića kao da još više inspiriše da razveseljava ljude oko sebe.

Prošle godine se navršilo 45 godina njegovog imitatorskog rada. Pitali smo ga kako to izgleda prolaziti imitacijom kroz život i kako se postaje imitator.

– Otkad se pojavio Ljuba Stepanović ’69. godine, nije postojala osoba koju nisam mogao da imitiram.  Zbog njegovih imitacija seljaka i seljanke i ja sam se zainteresovao za imitaciju. To mi je prosto ušlo u dušu. Svaka specifičnost u nečijem glasu meni je bila interesantna. Imitirao sam Bosance, Makedonce, Albance, Rome, dovoljno je bilo samo da neko ima neobičnu boju glasa – meni je to odmah ulazilo u uvo. A velika inspiracija mi je bio i Milovan Ilić Minimaks, taj čovek je bio izuzetan! U vreme druga Tita sam imitirao samo Ljubu Stepanovića, jer tad da imitiraš nekog je bilo malo opasno, kaže Sokolović kroz smeh.

Međutim, devedesete godine i mrak koji je sa njima stigao, doneli su Sokoloviću neke nove glasove vredne imitiranja. Kada on počne da govori kao Slobodan Milošević, Franjo Tuđman ili Vuk Drašković, slušaocima se čini kao da su se vremeplovom preselili dvadeset godina unazad.

Ono to posebno oduševljava nije njegova imitacija već postojećih govora ovih političara, već upravo posvećenost imitaciji koju potvrđuju i govori koje je sam pisao i osmišljavao. Pa se tako obraća srpskoj javnosti kao Slobodan Milošević posle smrti, sa osvrtom na kompletnu političku i društvenu situaciju u našoj zemlji. Ovakvi poduhvati i nastupi osvetljavaju jednu svestranu ličnost i premašuju okvire obične imitacije.

Zidovi njegove automehaničarske radionice prekriveni su fotografijama sa kojih se smeši u društvu poznatih ličnosti. Tu su glumci, sportisti, ljudi koje je Radivoje Sokolović osvojio svojim imitacijama. Posebnu inspiraciju za imitiranje u poslednjim godinama dali su mu junaci televizijske serije “Selo gori, a baba se češlja”. Za njih kaže da su toliko specifični da je nemoguće ne imitirati ih. Kao svoja najzanimljivija iskustva ističe upravo ona gde glumici Olgi Odanović imitira nju samu u ulozi Zlatane, kao i imitiranje uvek zbunjenog Đode pred ekipom ove serije.

Osim imitacija, u posebnim prilikama Sokolović ume da iznenadi i šaljivim stihovima koje piše. Tako je na planinarskoj stazi uspeo da nasmeje vaspitačicu Vesnu:

“ ’Ajmo, Vesna, na Golaču

da slušamo kako vrane gaču.

Ti ćeš tako medena i čista

plesti vence od lozovog lista.

Ja ću nožem na lipovoj kori

nacrtati srce koje gori.

Na toj vatri prsten ću opeći

kao zavet našoj večnoj sreći.”

Ostvario je i zapaženu ulogu u predstavi “Bliži nebu” Varoškog pozorišta, gde tumači paranoičnog i preplašenog Bojana. Time je pokazao da je zaista prava šteta što dalekih 60-ih nije imao uslova da studira glumu u Beogradu. Međutim, on kaže da mu zbog toga nije žao, jer je zahvaljujući imitiranju i sposobnosti da uoči  sitne specifičnosti u glasovima ljudi oko sebe, proživeo jedan neverovatan život pun neobičnih iskustava.

– Uvek sam imitirao da zabavim ljude oko sebe, da razveselim društvo. Nikada to nisam radio da bih se podsmevao nekome i mislim da je upravo u smehu, a ne u podsmehu suština mog rada, rekao je Sokolović.

Današnje vreme, međutim, nema svojih interesantnih glasova. Trenutna srpska politička i estradna scena ga ne pokreće i nema “ono nešto” što je za imitaciju potrebno.

– Mnogo mi je žao što danas ne postoji neko koga mogu da imitiram. Ko zna, možda se i pojavi neki novi zanimljivi glas, a možda je za moju karijeru i ovo dosad dovoljno, skromno kaže Sokolović.

Naš razgovor završavamo razgledanjem albuma i Radivojevim komentarom: “To su velika dela malog čoveka”.

Zidovi njegove radionice  postavljaju nam pitanje: Koliko se smejemo i zašto ne više?

 

VAŠ KOMENTAR

Napišite Vaš komentar
Unesite svoje ime