Sećanje na Radomira Baleta Milojkovića – drugi deo

4

Radomiru Baletu Milojkoviću , zbog načina življenja i ophođenja, ništa ne može da se zameri jer, ni jednog jedinog trenutka, s obzirom na energiju i način kako se prihvatao posla, bilo da je zadat ili ga sam osmišljao, nije bio umoran da bi seo da se odmori.

On nije umeo da izgovori reči Neću, Ne znam i Ne mogu već ih je menjao sa Hoću, Treba i Mogu čime je, svesno ili nesvesno, svejedno je, što nije bilo pozerski, pravio psihološko, više običajno nego hrišćansko, troprsno Trojstvo (neka mi se na zameri komparacija), oličeno kroz Nadu, Veru i Istinu, alijas Stvarnost : Nadu, koja je samopostojanje, da može da se unese i prožima, bez samoljublja i samodovoljnosti, gde Hoće ; Veru, koja je postojanje bez nametanja, osnova za dovoljnost i druželjublje, za tamo gde Treba i ;

Istinu, koja je stvaralaštvo, ostavština kao zajedničko dobro koje se Može, odnosno, nosi oblike uključivanja kod principa i parametara međusobnog odnošenja.

Rođen je 1925., u Kičevu (BJR Makedonija), detinjstvo proveo u Knjaževcu i Svrljigu a, Veliku maturu i Višu pedagošku školu (Grupa za srpskohrvatski jezik i književnost), završio u Nišu. Prvo mesto službovanja bilo mu je, zajedno sa suprugom Žižom, pišući najlepšu porodičnu, ljubavnu pesmu, koja je, takođe, prosvetni radnik; od 1952., u Osnovnoj školi u selu Gornja Draguša (Opština Blace) da bi, 1956. godine, prešli u Osnovnu školu „Drinka Pavlović“ u Kršumliji, gde ostaje do kraja radnog veka kada, 1994. godine, zbog bolesti, odlazi u invalidsku penziju.

Koliko je bio vedrog i vrcavog duha, umeo je da kaže, kad bi se govorilo o vrednostima u kulturi, aludurajući na mesto rođenja da, jedini on, ima pravo da pravi kičeve a da, to, nikome ne smeta.

Za razliku od Milutina Uskokovića, čije ime nosi ovdašnji Književni klub (digresija je namerna), koji je postao i ostao tragičnim Došljakom sredine ( utopio se 1915., kod povlačenja Srpske vojske, u vreme Velikog rata, u talalsima, onda, nabujale Toplice), Bale je, svoje došljaštvo, prevazišao ostajanjem. Sada se, na kilometar od mesta Uskokovićevog utapanja, primakao na sto – dvesta metara (Pepeljevac) mestu gde ga je, ne htevši da ga sasvim uzme, voda ostavila na obali.

Potpisnik ovih redova nema zvanično zabeležen podatak ali, ako ga ne vara sećanje, može da kaže da je, ime Klubu, rođenom 1971. godine, upravo dao Milojković, učinivši prve kontakte sa Užicem, Uskokovićevim rodnim mestom, preko tamošnjeg, ondašnjeg Književnog kluba „Paun Petronijević“. Bio je to dug, ne samo Uskokoviću, već i prijatelju, Đeki Kljajiću, kolegi i prosvetnom radniku, koji je mnogo učinio kod podizanja Uskokovićeve Spomen biste u kuršumlijskom gradskom Parku (1953.), kao i vajaru Gradimiru Aleksiću koji je, Uskokovićevo poprsje, izvajao bez ikakve nadoknade. Bila je to prva Bista jednom književniku, postavljena posle Drugog svetskog rata u, ondašnjoj, Jugoslaviji. Da li iznenađenje ili groteska za zbunjivanje : ruralna palanka, posleratna obnova i soc realizam, na jednoj i, književnik građanskih manira i urbane sredine, ženevski doktorand pa, još i Spomen bista, na drugoj strani?.. Kuršumlija ga, zahvalnosti radi, iako čuvajući uspomenu na nesreću koja ga vde zadesila, počastvovala i nazivima, njegovim imenom, Ulice i Mosta preko Toplice, nedaleko od mesta gde se utopio…

Milojković se (da mu se vratimo, mada je sve ovo on), bavio književnošću, posebno poezijom, od ranih gimnazijskih dana a, tokom studija u Nišu, Predsednik je Književnog kluba „Radivoje Koparec“ u kome se javno afirmiše njegov prijatelj, kasnije venčani kum, pesnik Branko Miljković, nesporna gromada srpske poezije, zavatrivši njeno postojanje.

Na nizu konkursa raznolikog književnog sadržaja dobitnik je više nagrada, a bilo ih je mnogo za jedan poetski vek, od kojih su mu najdraže, kako je sam i isticao, prve nagrade „Prosvetnog pregleda“ (za pesmu „Čičak“) i Jutarnjeg programa Televizije Berograd (za aforizme o knjizi). Dobitnik je i dve Povelje za životno delo i stvaralaštvo, imenovane po nazivima Klubova koji su ih i dodeljivale : jedna je, 2009., dobijena od Udruženja pisaca „Branko Miljković“ iz Niša a, druga, 2015. godine, od matičnog Književnog kluba „Milutin Uskoković“ iz Kuršumlije.

Objavio je dve Knjige poezije, obe u okvirima Izdavačke delatnosti Književnog kluba „Milutin Uskoković“ – „Večni cvet“ (štampala „Grafika“, Prokuplje, 1980.) i „Nemir koji prija“ (štampao Đurđevdan“, Aranđelovac, 2010.). Prvom je uvečnostio svoj poetski cvet u ovdašnju književnu baštu a, drugom koja se, zbog nostalgičnih poruka, može nazvati i testamentarnom (jedna od unuka je, sama biravši, pročitala prikladnu pesmu nad njegovim odrom) dajući mu, neophodne, boju i miris. Zbog toga je, kod ove druge, recenzent, preporučujući Knjigu za štampanje, s pravom, napisao o autoru da je „… fizionomije po kojoj se prepoznavale sve vrednosti u stvaralačkoj kulturi Kuršumlije, pa i šire, ovog dela Srbije, bez kojih bi bili siromašniji za Petu stranu sveta, za prosutu dušu i uhvaćenu lepotu, zajedno pretočene u pesmu…“ Peta strana sveta je ona na kojoj je razastrta poezija a koju smo, zajedno idući, delili.

Zastupljen je u više leksikona, zbornika i antologija (Beograd, Leskovac, Niš, Prokuplje). Bavio se i plodnim dopisničkim radom kod raznih glasila, dnevnoj i revijalnoj štampi i, pružao je nesebičnu pomoć i mnogo mlađim i neafirmisanim autorima u lekturi, korekturi i recenziji rukopisa.

Posebno se bavio decom, kao osnivač ili, jedan od osnivača omladinskih Klubova, Literarnih sekcija, Dečjeg muzičkog festivala “Prolećna pesma“ (Prvog festivala Dečje pesme u Srbiji posle „Beogradskog proleća“), Izviđačkog odreda „Kosanički soko“, Podmlatka Crvenog krsta, Druptva prijatelja dece ili, na nivou Srbije, verovatno već, neopravdano zaboravljene, „Pesničke štafete“, i drugo…

Pomogao je, priredivši ih, da svetlost dana ugledaju „Pesme sa one strane“, Knjige iz zaostavštine Borisava Aleksendrića (Maričići, Kuršumlija), prosvetnog radnika i pesnika koji je, prvi sa ovih prostora, objavljivao poeziju (Sombor, 1923.), u izdanju Književnog kluba železničara iz Niša, 1970.

Dobitnik je niza društvenih priznanja za svestrani i aktivan rad u svojoj sredini i šire, u svemu čega se poduhvatio, uspešno se baveći obtazovno-vaspitnim i pedagoškim radom, kulturnim, humanitarnim i patriotskim aktivnostima, od kojih, da se pomenu samo neke : Zlatna značka Kulturno prosvetne – zajednice Srtbije, Zlatna medalja Društva za negovanje tradicija oslobodilačkih ratova Srbije, Orden Saveza izviđača Jugoslavije, Specijalna diploma u oblasti pronalazaštva („Rast – Ju“, Rijeka), Zlatna plaketa Skupštine opštine Kuršumlija, Zlatnika Opštinskog veća Saveza sindikata Srbije iz Kuršumlije…

Bio je član i Upravnog odbora Foto kolonije „Đavolja varoš“.

Živeo je pregalački, kreativan u svom poslu, bez zazora da se bilo čega poduhvati, ne samo u svom obrazovno – vaspitnom radu koga je predano obavljao već i umeo da bude vispren i znalački dobar sagovornik, krajnje korektan, nesebičan i dobronameran tako da se, Kuršumija, mogla ogledati kroz njegova angažovanja i, svesrdan, dubok stvaračaki rad….

(Autor: Radivoje Pantić)

(Fotografija: Milo Koprivica)

Tekst je napisan u okviru projekta “Čuvari kulture”, koji se sufinansira iz budžeta Republike Srbije – Ministarstva kulture i informisanja. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.

4 KOMENTARA

  1. Kakav plodonasan rad,bogastvo uzivotiu jednog pregaoca,.nije nista u genetici ,Tvoji moreni iznedrili su stabloTvoje I Tvog brata I u grane potomstva zaposebno postovanje,,. BudiTe poonosni🧡❤️🧡❤️Vera

VAŠ KOMENTAR

Napišite Vaš komentar
Unesite svoje ime