Voleo sam kao dete Božić, a ko ga nije u to vreme voleo, a i sada ali mi se čini da smo se u to vreme lepše radovali, dali nije imalo ovog izobilja kao sada, pa ne znaš kako dete da zadovoljiš i čime, šta da učiniš i šta da mu daš da ne vidiš ili usiljen osmeh ili neko nezadovoljstvo, koje se ne može sakriti.
I da, ja sam bio uvažen kao polaznik kod čiča Mila i strina Mare, čiji sam polaznik bio mnogo godina, a njihov sin Mika je polazio moje roditelje. Dakle, obuče me majka lepo, okupa, očešlja, kao da ću na slikanje, i zorom, još se nije razdanilo, ja kod njih u kuću, još s vrata desnom nogom napred:
– Hristos se rodi! – kažem ja.
– Vaistinu se rodi! – odgovaraju oni.
Dođem do šporeta i džaram po žaru:
– Koliko žara – toliko para, koliko žiški, toliko ovaca, kokošaka, u polju mnogo stočice, a u kući mnogo dečice itd,itd.
U tom me pokriva nekom čergom strina Mara da se vata kajmak na mleko. Posle toga sedamo na slami koja je rasprostreta po sobi i ne pomera se za sve vreme trajanja Božića, niti se briše soba. Tu je meze, sve po redu, nutkaju me svim i svačim i rakijom, obavezno se popije po jedna mala čašica grejane i odmah uši zacrvene.
Sa mnom razgovaraju kao sa odraslim, a meni milo i dan danas.
Posle sam odatle odlazio u školu uz neki poklon za polaznika. Posebno mi je ostao u sećanju jedan Božić kod očeve sestre teta Bine, jedne zmaj žene i bez dlake na jeziku, koja je umela da te natera da piješ i ako nećeš, što se i meni kao malom polazniku desilo, pa sam se i ja i kolač i pokloni kotrljali po dolini kada sam krenuo kući, a posle se moji ljutili što me napila. Ta moja teta Bina je imala sedam dece, što muških, što ženskih i kad je gvirnula kroz prozor da vidi kandidata za ženidbu za jednu ćerku rekla je :
– Bina ga sa svih sedam ne bi uzela! – nije joj se dopao ali joj je bio zet i lepo se slagali, a mi ga zadirkivali zbog ovoga.
A popodne smo se ćarili sa orasima u centru sela, neko bi pobio ekser u zemlju, na njega postavljen neki metalni novčić i na udaljenosti nekoliko metara, nacrtali liniju i gađali orasima, pa ko pogodi drži “banak” i tako do uveče. Osim mladih bili i stariji, pa se toliko zauzmu i ne pogađaju a neki kažu “usijale” se oči, a nama deci čudno – kako se usijale.
Danas gledam na fejsu čestitke, manifestacije, i za danas i za Badnji dan – nije to to – ovo više liči na neki kič i neko dokazivanje neke sile, nekog gazdaluka i nekog mnogo preteranog verskog preterivanja. U svemu treba imati mere.
Autor: Zvonko Prelić
Prepoznah iz teksta moju pokojnu nanu(tako je tražila da je oslovljavamo)čije ime je bilo Dobrinka alias Bina!jeste bila žena zmaj a i većina starih tada je bilo od “čvršćeg materjala”.Sam život ih je brusio i naterao da rezonuju praktično i istog momenta i nisu dozvoljavali zamenu teza jer se zna šta koja reč znači i koliku težinu nosi.Govorili su u prenesenom značenju,alegorijama,superlativu i nisu omalovažavali ,ako za to nisu imali povoda.Što rekoše:”Čovek se drži za reč” što su mnogi u savremenom dobu zloupotrebili! Još dogodovština očekujem od autora jer znam da im je neposredni i ređe posredni svedok a čovek je od reči! Živeo stric!!!