Jesen je zlatom okovala selo, vreme i prilika za omiljen posao seoskih domaćina, a i moj jedan od najdražih – stavljanje u pogon “vesele mašine”.
Ne samo moj, nego i ostalih ljubitelja dobre kapljice, vitezova kariranih stolnjaka a i onih koji to nisu.
Pio, ne pio, rakiju imati moraš, to mora imati svaka kuća, jer uvek će navratiti neko.
A kako ćeš mu kafu skuvati i prineti bez rakije, jer retki su takvi koji piju “ćelavu” kafu“, osim ako mu je zdravlje nešto poremećeno.
A moraš je imati i za, dalje ga bilo, pu,pu,pu, duša se nosi…
Volim jesenje kiše, tihe, volim šapat preostalog lišća, pod kapima kiše, to setno rominjanje…
Volim miris mokre zemlje i miris džibre, po avlijama seoskim, po uskim i pokislim sokacima…
Godina je bila rodna, otkupna cena nikakva i eto prilike da popunimo presahle zalihe, jer zadnje 2-3 godine su bile nerodne.
Trebaće za duge zimske večeri, bliže se slave i ostala slavlja, pa gde ćeš bez rakije.
A da se dođe do dobre kapljice, nije baš lako, ima tu posla itekako.
(Autor: Zvonko Prelić)
Nastavak objavljujemo naredne nedelje…