Drva naša nasušna…

0

Napadao sneg ovih dana, fijuče vetar kroz ogolelo granje, sedim pored šporeta, slušam pucketanje drva, vraćam se u detinjstvo, veselo, setno, nezaboravno…

Pucketa šporet a ja lepo vidim ili mi se čini, čiča Bogoljuba, visokog, koščatog čoveka sa šajkačom nabijenom na oči, suknenim na brič pantalonama koje su uvučene u nakostrešene vunene čarape kako iz zabrana nosi oveće okresano cerovo drvo, – da ne preteram kao bandera.

Dolazi do klade u avliji, cepa ga i seče, taman komade za šporet i priča nama deci da nema lepše od ovih “vrućih” drva sa kojih se topi sneg, pa ih unosi u kuću suši u rerni i pored šporeta, drva se puše a nama deci lep miris hrastovog drveta, za nas koji ga volimo, za nas koje opija miris sela i dragih uspomena.

Eh, živote, kuda žuriš ? I gde ste godine lepe, i gde ste ljudi da uživate u lepoti.!!!
Inače već u septembru se počinje sa pripremanjem drva. Imamo jedan zabran blizu, tik uz kuću, ali to je za “crne” dane, za dane kad izdaje snaga ili vreme ne dozvoljava da se u drugoj šumi ide. Glavna drva su iznad sela na Beloj vodi – u Kupinjaku, gde je data seoska utrina doseljenicima tako da većina tih koji su prvi došli imaju po 2-3 hektara šume a ovi kasniji doseljenici je nemaju, pa se iz naše snabdevaju krijući.

Upregnemo sobajle krave u prednja kola, najčešće otac i majka i ja ukoliko nisam u školi, a više pomažem u čuvanju krava nego što nejak mogu drva da spremim, pa uz put i nakon dva sata puta stižemo, ispregnemo krave, pripnemo da pasu pa u drva. Sa kravama nas pasiralo jednom da su nam pobegle i došle kući i možete zamisliti to psovanje i to zakasivanje dok je majka došla kući i dovela krave.

Tad sam je čuo da psuje krave – j… vas mitropolit, što mim je bila strašna psovka jer nisam znao šta je mitropolit, a kad sam razaznao, zadirkivao sam je kao pobožnu ženu da ću da kažem popu kad dođe da sveti vodicu za slavu. Nisam je izdao a kasnije smo došli u neki spor sa popom tako da je batalio i da dolazi radi svećenja vodice.

E nije u to vreme bilo lako spremiti drva, sekle su se mlade oblice od hrasta, graba, jasena, bresta sekirom, to se na kolesnik – na prednja kola izvlačilo na vrh šume, stovaralo i tako nekoliko puta i na kraju se to lepo upakuje, veže se kolski lanac pri kraju tovara, pa oko klina koji drži čevrmu sa stupcima (čevrma je onaj deo na prednjim kolima koji se okreće), zatim se to lepo zategne i tovar je spreman za transport. Nije ni bio veliki možda pola kubnog metra i tako nekoliko puta u šumu dok se ne spremi dovoljno za zimu.

Neko bi nizbrdo vodio krave a ja sam se vozio na drvima pozadi, na tom, tako ga zvali “mišorepastom” tovaru tako da se drva do kuće izližu od trenja sa zemljom i kamenjem. I više se probavimo dok od zadnje kuće dođemo do naše nego što smo u šumu proveli.

Moj otac je, dok ga je zdravlje dobro služilo bio boem i ljubitelj doblje kapljice i svud su ga sačekivali, majka se ljutila i bajala ali on se nije dao, jedino se nije ljutila kad svratimo kod kuće njenog oca deda Mikaila a kasnije ujka Čeda.

Kraj prvog dela. Nastavak možete pročitati OVDE

(Autor: Zvonko Prelić)

VAŠ KOMENTAR

Napišite Vaš komentar
Unesite svoje ime