Što baš on?

0

Da li vas je jednom bar, u zemlji Srbiji, a na Balkanu, spotaklo pitanje: „Što baš on?“

Imate dobru ideju, čini vam se da je od opštenarodne polze, jedva sačekate da svane pa da krenete u ostvarenje, mnogi od nas u gradskom parku već vide svoju statuu u prirodnoj veličini, koju nam posle smrti podiže zahvalni naraštaj, kad vi tamo, ono – međutim: „Što baš on?“

I ne bi bio problem da postavljač ovoga pitanja ima drugi, kvalitetniji predlog, to jest ko bi to bio OVAJ umesto ONOGA, ali ne. Mi se samo pitanjem zadovoljavamo. I ta ŠTOBAŠON situacija je u korenu sasekla milion pozitivnih akcija i hvalevrednih ideja.

Kao što se zadovoljavamo imenovanjem, a ne kažnjavanjem krivaca, tako i stanemo kod apsurdnog pitanja :“Što baš on?“. Nikada pitač neće izvući iz kontigenta Naših nekoga ko će to bolje, makar samo zato što je naš, uzalud se tome nadate.

To je vrhunski argument, nema nikakve potrebe da objašnjavamo ko je On, čiji je, je li naš ili je na suprotnoj strani, je li žut, plav, crven ili bezbojan. To i nije naša dužnost da objašnjavamo, dovoljno da smo pitali.

Neverovatno je da ama baš ništa ne možemo u malim sredinama, a i velike su pod istim sindromom, da ne predstavlja takozvani OPŠTI INTERES, nešto što će na jednom poslu okupiti naše i njihove, onakve i ovakve, bivše i sadašnje.

Kao da ne postoji cilj koji će, pre svega, učiniti da pobedimo sopstvenu sujetu, razrušimo plotove koji nas dele, a u nama su, da razrušimo barikade, zatrpamo rovove, nahranimo susedovu kravu, ignorišemo međe zbog kojih je bezbroj puta bratska i komšijska krv prolivena.

Sveopšta zaljubljenost onih koji se pitaju i odlučuju o našim životima, odavno već, od komunista do današnjih dana, u ovoj zemlji čini da tapkamo u mraku, da se razočaravamo i dižemo ruke, čak i od sopstvene egzistencije, znajući da će nas, mrdnemo li samo, u jalovom pokušaju da promenimo sliku sveta u sebi, u prvoj zasedi, uz gromoglasnu kakofoniju, sačekati neizbežno pitanje “Što baš on?“

Onda vam zalud diploma, integritet, rezultati, pamet, energija, entuzijazam, iskustvo…

Članska kartica, još jedna u nebrojenoj kolekciji, je već nešto drugo (bolje gram vlasti nego kilo pameti), biografija lepioca plakata u predizbornoj kampanji, stajanje u prvim redovima i besomučno aplaudiranje Govorniku, zaklinjanje na sav glas da smo „za ovu današnjicu“, dokazivanje uz busanje u prsa junačka da smo mi bili NAŠI i pre nego što su NAŠI i postali, preokretanje ćurka izlizanog od prekrajanja, šiljenje glogovog koca za naše dojakošnje idole, to je već nešto drugo.

To nam daje večnu privilegiju da propitujemo.

I, krajnje je vreme da upitamo: „Što baš on da piše kolumnu?“

(Autor: Zoran Cvetković)

VAŠ KOMENTAR

Napišite Vaš komentar
Unesite svoje ime