A G A P E

0

 

Otišao si ostavivši nas, spomenike svojih nada

Otišao si niz put ka maslinjacima i mirnom moru

Ka kamenim kućama ispred kojih se sušilo oprano rublje

Gde su bezbrižna deca grajom i smehom ispunjavala prostor

Nestajući, nevin, čist, okupan od svakog zla i straha

Ostavivši nas pomalo zbunjene, pomalo uznemirene

Jer nismo znali šta nas čeka i šta možemo sami

Nasred sveta koji nismo dovoljno razumeli sa tajnama i čudesima

 

Otišao si prevaren našim ljudskim varljivim vrednostima

Sa gorčinom poraza, ljutninom promašenih želja

Ostavivši nas kao peščane spomenike svoje nade

Lakomislene, zle više okrenutim smrtnim gresima

Nego u potrazi za večnom ljubavi koja nam je bila potrebna

Jer ostali smo sami bez Tvoje čudesne ljubavi

S kojom si nas  podizao iz ponora u koji smo upadali

Nudeći nam svetlost i ljubav bez kojih nismo postojali

Za uzvrat tražeći u očima svoje mnogobrojne dece

Veru u dobrotu, u srca devičansku istinu, u duši spokoj

Ali sve se nastavilo: cveće cveta, ptice pevaju, voda žubori,

 

Nesiguran u svojim postupcima, zaboravljajući imena ulica

hrlim i hitam da uzmem ostatke  Tvoje ljubavi

Rasute zvezde koje samo čiste oči mogu da vide

Velika je ljubav Tvoja, evo me ka Tebi idem

Da ljubav Tvoju primim, da je osvojim i da u njoj živim

 

Branislav Nešić

VAŠ KOMENTAR

Napišite Vaš komentar
Unesite svoje ime