Otišao si ostavivši nas, spomenike svojih nada
Otišao si niz put ka maslinjacima i mirnom moru
Ka kamenim kućama ispred kojih se sušilo oprano rublje
Gde su bezbrižna deca grajom i smehom ispunjavala prostor
Nestajući, nevin, čist, okupan od svakog zla i straha
Ostavivši nas pomalo zbunjene, pomalo uznemirene
Jer nismo znali šta nas čeka i šta možemo sami
Nasred sveta koji nismo dovoljno razumeli sa tajnama i čudesima
Otišao si prevaren našim ljudskim varljivim vrednostima
Sa gorčinom poraza, ljutninom promašenih želja
Ostavivši nas kao peščane spomenike svoje nade
Lakomislene, zle više okrenutim smrtnim gresima
Nego u potrazi za večnom ljubavi koja nam je bila potrebna
Jer ostali smo sami bez Tvoje čudesne ljubavi
S kojom si nas podizao iz ponora u koji smo upadali
Nudeći nam svetlost i ljubav bez kojih nismo postojali
Za uzvrat tražeći u očima svoje mnogobrojne dece
Veru u dobrotu, u srca devičansku istinu, u duši spokoj
Ali sve se nastavilo: cveće cveta, ptice pevaju, voda žubori,
Nesiguran u svojim postupcima, zaboravljajući imena ulica
hrlim i hitam da uzmem ostatke Tvoje ljubavi
Rasute zvezde koje samo čiste oči mogu da vide
Velika je ljubav Tvoja, evo me ka Tebi idem
Da ljubav Tvoju primim, da je osvojim i da u njoj živim
Branislav Nešić