S prvom zorom krenuh
da trošim svoje dane,
sa istoka na zapad,
da pišem svoje drame.
Ja ne znam gde su moje noći i zore,
ni kako da pobegnem od mraka,
ali želim dostići daljine
i stići dalje od kosmičkog zraka.
Leteo sam preko vidika bez straha,
nigde nisam zatvarao vrata,
i bez vetra gonila me jedra
u prostranstva nepoznata.
Ukrcao stotine sunaca
u srca, kao u barku…
Da svetlom mrak ugasim,
da sija noću po mraku.
Sve jeste sad i nikad više,
poput reke ode što na svet kane.
I reka bi mogla da bude okean,
da sve u dan stane.
(Autor: Mladen Stamenković)
Divno! 🙂
MRAK TREBA PROSVETLITI,A NE BEŽATI OD NJEGA.