I opet mi duša sve o tebi sanja,
i kida se srce i za tobom gine,
a nevjera tvoja daleko se sklanja,
kao tavni oblak kad sa neba mine.
I opet si meni čista, sjajna, vedra,
iz prizraka tvoga blaženstva me griju,
pa bih opet tebi panuo na njedra
i gledô ti oči što se slatko smiju.
Tako vita jela koju munja zgodi
još u nebo gleda i života čeka,
i ne misli: nebo da oblake vodi
iz kojih će nova zagrmiti jeka…
Aleksa Šantić
