Kosančić Ivan

0

Kosančić Ivan, opet, jaše ovuda,
Ustao iz mrtvih glasnim praćenjem
Na putu za večnost, stiže odasvuda,
Prošli nam vekovi došli vraćanjem…

I, ponovo šije kroz Tursku Ordiju,
Za svaki slučaj, da je pomno osmatra
Da prepozna svoju, današnju Srbiju,
Da se ne gasi Lazar, ni Kosovska vatra!

Obode vranca, mamuzom udari jače,
Kad koplje ćuti dobačaj se ne vidi
Pa, od Kosanice do Nerodimlja, plače
A, od Sitnice se, do Dečana, stidi…

Ne razume ono što, sad, gleda u oči,
Lakše mu da prođe tamo gde već bio,
Ni Kosovke devojke da mu vino toči,
Teško sa vremenom gde se zadesio…

Zaskoči vranca pa, nazad, u istoriju,
Tamo će, i mrtav, lakše da se krsti,
Svet ovde vezan za neku drugu Ordiju,
Ne mogu da je prebroje njegovi prsti!

Sretne Orlovića Pavla, sećanjem se leči,
Majka Jugovića ne jeca, besomučno kuka,
Damjanov Zelenko kod Samodreže kleči,
Kosovskim poljem luta Damjanova ruka…

Skoro isto, naše Ovde i, njegovo Tamo,
Jedino što, Boško Jugović, vetrom vije
Krstaš barjak, tražeći Braću, Ovamo
I, gleda šta ostalo od Nebeske Srbije!..

Kosančić Ivan večituje, opet će doći
Kad pronađe Kuću svojih pobratima,
Milana i Miloša, smrt da onemoći
Da se, grešni tuđin, lupi po prstima…

Radivoje Pantić – Kuršumlija

VAŠ KOMENTAR

Napišite Vaš komentar
Unesite svoje ime