Mandarinin cvet

0

U miru i ratu, hrabar beše deda.
Pogled poput Egeja, bistra glava seda.
Zejtinlik, Vido, Kajmakčalan.
Sećanjima s fronta počinjao dan.
Albaniju peške pregaziše.
Samo sam to shvatila i ništa više.
Slušala sam sa pola pažnje.
Za rat sam načula, lutke su mi bile važne.
Pred očima, vojska korača ka moru.
Gazeći snegom prekrivenu goru.
Deda je i dalje pričao u neviđenom žaru.
Nakon golgote, mandarine i limun u paru.
More prvi put ugleda i plodove žute.
Za patnje im u matici niti znaju, a ni slute.
Da li u životu iko osta.
Ne vrati se na ognjišta drugova mu dosta.
Prati me dedina priča, o Krfu, tifusu i gladi.
U ropcu, pitanje, šta im svevišnji radi.
Prisećam se sa setom poslednjih dana dedinog života.
Tamo daleko pokraj mora, naša su braća.
Srbin se prijatelju uvek rado vraća.
Grk saveznik, velikog je srca…..
Obrisa suzu i poče da grca.
Ubrzo deda ispusti dušu, preseli se na onaj svet.
Da i tamo pripoveda o frontu Solunskom.
U raju da miriše mandarinin cvet.

VESNA PAUNOVIĆ ĐUKIĆ

VAŠ KOMENTAR

Napišite Vaš komentar
Unesite svoje ime