Portreti stvarnosti

1

 

Mrtva slova tiho koračaju po papiru,

kada se nevino poigravas mojim mislima

i jedino si moja u ovim stihovima.

A ostala su sećanja, da bole.

Kako smo se zagrljeni smejali, drali

i sanjali.

od pakosti, od bola

zbog slobode.

Goreli smo do pepela,

i onda se ponovo radjali.

jecajima smo kidali niti realnosti.

dodirima vodili rat,

rečima pokopavali mrtve vojnike.

pogledima ih slali u pakao.

u noći omamljenom mirisama strasti.

tvoje telo je bilo beo, prazan papir,

a moji poljupci crno mastilo.

Njima sam ispisivao reči ljubavi.

Jutro nas je razdvojilo.

Rukom sam hteo da osetim tvoje telo,

koje je u besanim noćima je izmicalo kroz moje ruke i snove.

Osetio sam prazninu.
A tako sam hteo, da zaronim glavom u tvoja nedra,

da zakopamo ratne sekire.

 

G.G.

 

 

1 KOMENTAR

VAŠ KOMENTAR

Napišite Vaš komentar
Unesite svoje ime