Već odavno sam u nekom drugom svijetu,
i ne mislim o onom o čemu misle drugi.
Ja već dugo sanjam širom otvorenih očiju
i letim prostranstvom na šarenoj dugi.
Već odavno me ne brinu ovozemaljske brige,
ni da li je, ili nije dobar ovaj svijet.
Sad brinem hoće li laste bezbjedno stići
i maleni leptir mirno sletjeti na cvijet.
Već odavno ne brinem o čemu govore drugi.
Važniji mi je razgovor između lišća i vjetra.
Sad slušam kako trava u polju diše,
i o čemu priča, dok lije kiša,jaka ljetnja.
Već odavno ne znam to što drugi znaju,
ali o čemu šapuću pahulje,to dobro znam.
Dobro mi je znana sunčeva molitva na vrhu planine,
dok se u plavo predvečerje sprema u san.
Ne,ne ja odavno više nisam kao drugi.
U mom srcu plamti neki drugačiji žar.
Ja živim u čarobnom svijetu poezije,
a to je neprocjenjiv Božji dar.
Milica Radovanović, 15 godina
