Možeš ti, znam da možeš sve,
Bog se pred takvima naklonio,
znam da i ne postoje dvije,
samo je tebi, taj osmjeh poklonio.
Možeš me ignorisati i meni se rugati,
na moj pomen, Boga spomenuti,
al’ ja ću i klečeći vrata strugati,
jer te niko ne može zamjeniti.
Možeš me mrziti i proganjati,
koristiti moje razoreno stanje,
al ja cu te i dalje sanjati,
čekati milost, k’o jagnje pred klanje.
Možeš, ali, znam da to ne želis,
kao keruša, osjećam da ti takva nisi,
dobro i zlo samnom bi da dijeliš,
jer, i na nebesima su nam takvi spisi.
Dragoslav Valan
