Zaboravićeš

0

 

 

Zaboravićeš da kiša može mirisati na vozove koji kasne,

Na prilike koje su nas dozivale ali smo obesno zahtevali da ućute.

Zaboravićeš da nisi sam dok zuriš u jednu tačku

I pitaš se kako da zašiješ očekivanja pravim šavom i nastaviš dalje.

Zaboravićeš da si mislio na nekog u dva ujutru

I umišljao od prolaznika da nose baš to dobro znano lice.

Sklonićeš se sa vetrometine, posmatraćeš i zaboravićeš…

Da smo imali dovoljno dobar razlog da srećom zovemo zajedničko ćutanje,

I da je taj razlog bio vredan ali da više nije naša stvar.

 

Zaboravićeš ove makaze kojima si presekao pupčanu vrpcu slobode govora,

Ovaj čekić kojim si i gradio i rasklapao,

Ovu sataru kojom si odrubio glavu Aladinu iznutra…

Zaboravićeš…

Odrećićeš se stvari onako kako se odričeš snova.

Htećeš da budeš realniji, manje luckast i manje svoj.

Dobićeš da drugi misle kako živiš sasvim pristojno,

I niko neće primetiti da surovo truli meso Aladina, davno zakopano.

Zaboravićeš…

Da je taj Aladin verovao u tebe kad ti ostali nisu,

Da je bio radostan kad si mu dozvoljavao da zamišlja više od jedne želje.

Zaboravićeš…

Da ta maska nisi ti, da taj kostim navlačiš pre svitanja,

I da ga možeš već jednom baciti u đubre i obući nešto što ti pristaje.

Zaboravićeš, da taj čovek koji zanemaruje tople boje, još uvek ima vremena za promenu.

 

Marija Cmiljanović

VAŠ KOMENTAR

Napišite Vaš komentar
Unesite svoje ime